Sa svojim mužem počela sam da se zabavljam već u srednjoj školi, a kasnije smo bili i na istom fakultetu. Nikada nije bilo svađe između nas i naša veza je stajala na čvrstim nogama.
Nismo htjeli ništa još planirati dok ne završimo školu, ali desilo se – zatrudnila sam. Odlučila sam da rodim, iako sam imala samo 20 godina. Išla sam redovno na predavanja i polagala ispite, i sve se lijepo odvijalo.
Jedini problem bio je što sam nosila blizance. Nije bilo šanse da ukombinujem sve da budem majka i da studiram, ali nekako sam izašla na kraj. Završila sam cijelu drugu godinu, a preostalo vrijeme posvetila sam njima.
Nakon završenih studija, muž i ja smo se vjenčali. Blizanci su rasli, a mi smo željeli to proslaviti. Sljedeći pregled kod ginekologa donio je šokantne vijesti – ponovo sam bila trudna! Iako nismo još ni potpuno uhvatili ritam s blizancima, srce mi je zaigralo. Pomislila sam: “Ako smo uspjeli s njima, uspjet ćemo i sada.”
Muž je bio oduševljen, iako sam mu odmah rekla da će nam trebati mnogo više snage i strpljenja. Prva trudnoća bila je izazov, ali ova druga donijela je dodatnu neizvjesnost. Na kontrolama sam bila pod većim nadzorom jer je tijelo još uvijek bilo iscrpljeno od poroda blizanaca.
U isto vrijeme oboje smo završavali prve ozbiljne poslove nakon fakulteta. Dok su drugi naši vršnjaci tek kretali u život, mi smo već imali porodicu koja je rasla. Ponekad sam mislila da smo prebrzo “odrasli”, ali pogled na moju djecu i muža govorio mi je da je to bila moja sudbina.
Kako je trudnoća odmicala, sve češće sam razmišljala o tome da će naš dom postati pravi mali vrtlog radosti, ali i obaveza. Pitala sam se hoću li imati snage da sve iznesem.
Ipak, na dan kada sam ponovo donijela novi život na svijet, sve brige su nestale. Naša treća beba postala je kruna naše ljubavi i dokaz da kada se voli iskreno – prepreke prestaju da budu prepreke, već postaju samo stepenice ka nečemu većem.
Danas, kada pogledam unazad, shvatim da ništa ne bih promijenila. Život nas nije mazio, ali nas je naučio da zajedno možemo sve.