data-nosnippet>
Vince Focarelli je godinama bio jedno od najpoznatijih kriminalnih imena u Australiji. Rođen u Italiji, odrastao je u okruženju u kojem se smatralo normalnim da su mafija, droga i noćni klubovi dio svakodnevice. U Australiji je postao vođa ozloglašenih motociklističkih bandi, uključujući i Comancheros, jednu od najpoznatijih kriminalnih motociklističkih grupa u zemlji.
Imao je novac, automobile, motore, luksuzne hotele i noćni život, ali u isto vrijeme i stalne sukobe, neprijatelje i atentate. Preživio je više pokušaja ubistva i na kraju shvatio da u svemu tome nema istinske sreće.
Djetinjstvo, selidba u Australiju i ulazak u svijet kriminala
Vince je rođen u gradu Salerno u Italiji. Kao dijete se s porodicom seli u Australiju, u Adelaide. Već kao tinejdžer, sa 14 godina, ulazi u svijet ulične prodaje droge, noćnih klubova i kriminalnih krugova.
Brzo je stekao “ugled” među vlasnicima klubova, zaštitarima i dilerima. Sa 14, 15 ili 16 godina ulazio je u klubove u koje je zakonski smio tek s 18, a obezbjeđenje ga je tretiralo kao “svojeg”, štiteći ga od problema.
Vremenom je postao vođa jedne od najzloglasnijih motociklističkih grupa u Australiji i čovjek koji je kontrolisao ozbiljan dio trgovine drogom.
Život pun novca, ali i praznine
U intervjuu je otvoreno govorio o tome da je u jednoj godini zaradio više od milion dolara od kriminala. Nosio je skupu odjeću, vozio skupe automobile i motore, živio u najboljim hotelima i trošio na luksuz.
Ipak, svaki put kada bi se vratio kući, osjetio bi isto – prazninu. Imao je ženu, djecu, status i moć, ali iznutra je, kako kaže, osjećao ogroman nemir. Ni novac, ni klubovi, ni “poštovanje” kriminalnog svijeta nisu mogli popuniti taj osjećaj unutrašnje praznine.
Višestruko ranjavanje i pokušaji atentata
Vince je u gangsterskim obračunima više puta ranjen iz neposredne blizine. U tijelu je imao metke u glavi, grudima, rebrima, leđima i nozi. Jedan metak je prošao tik uz kičmu i mogao ga je ostaviti doživotno paralizovan, drugi je zamalo pogodio srce.
Osim pucnjava, postojali su i pokušaji bombaških atentata u blizini njegove kuće. Kriminalni obračuni postali su njegova svakodnevnica, a svaki izlazak iz kuće bio je rizik.
Tragični trenutak: sin mu je umro na rukama
Prelomni trenutak desio se tokom planiranog posla vrijednog oko 20 miliona dolara. Vince je vjerovao da će nakon tog “posla” napustiti kriminalni život.
Sastao se sa navodnim dobavljačem droge i poveo posinka. Sve je izgledalo kao običan mafijaški dogovor, dok se nisu zaustavili u parku. U trenutku kada je njegov sin izašao iz auta da se pozdravi, čovjek koga je smatrao partnerom izvadio je pištolj, prislonio mu ga na prsa i pucao.
Vince je u šoku povukao sina u automobil, a napadač je zatim počeo pucati i na njega. Ranjeni Vince je vozio dok je istovremeno pokušavao oživjeti sina i zvao hitnu pomoć. Kasnije je saznao da je metak pogodio srce njegovog posinka i da je preminuo gotovo odmah.
To je bio najteži trenutak u njegovom životu – gledao je djetetovu dženazu preko TV ekrana iz bolničke zatvorske sobe, vezan lisicama za krevet.
Zatvor, Kur'an i prekretnica u zatvorskoj ćeliji
Nakon ranjavanja i smrti posinka, završio je u zatvoru. Bio je smješten u odjel visokog osiguranja, u posebnu izolaciju. Tada je počeo ozbiljno čitati Kur'an.
Dok je čitao suru Al-Imran, došao je do ajeta u kojem se govori da svaka duša treba okusiti smrt i da je sve što se dešava već zapisano Allahovom voljom. Taj trenutak opisuje kao trenutak u kojem mu je ogromna težina nestala s ramena.
Godinama je nosio krivicu, tugu, depresiju i ogroman osjećaj odgovornosti zbog smrti posinka. Kada je shvatio da je život i smrt u Božijoj ruci, a ne u njegovoj, prvi put je osjetio olakšanje. Rasplakao se, ali ne od tuge, nego od osjećaja zahvalnosti i unutrašnjeg mira.
Prvi susret sa islamom: “Nisam ni znao ko su muslimani”
Prije svega toga, Vince priznaje da gotovo ništa nije znao o islamu. Odrastao je kao rimokatolik, redovno se krstio, išao na ispovijest i molio se, ali vjeru je doživljavao više kao tradiciju nego kao stvarni način života.
Promjena je počela kada je, nakon sukoba s jednom skupinom, počeo sarađivati s Iraklijama iz Pertha. Ti ljudi su bili muslimani. Nakon noći punih pucnjava i klubova, on bi s njima dolazio kući, a oni bi obavljali abdest i klanjali.
Počeli su mu pričati o poslaniku Muhammedu, ali i o Isa a. s., o hazreti Merjem, o ratnicima poput Alije i Hamze. Iznenadilo ga je kada je čuo da muslimani vole i poštuju Isusa i Mariju, da u Kur'anu postoji cijela sura posvećena Merjemi i da muslimani ne obožavaju Isusa kao Boga, nego ga smatraju poslanikom.
To ga je zaintrigiralo. Kako je slušao više, počeo je primjećivati da mnoge poruke u Bibliji koje je znao – poput zabrane alkohola, svinjetine i idolopoklonstva – stoje u Kur'anu dosljedno, dok ih mnogi kršćani u praksi ne slijede. U jednom trenutku, kaže, jednostavno je osjetio da je istina u islamu.
Izgovaranje šehadeta: “Tek tada sam osjetio pravi mir”
Treće noći druženja sa novim prijateljima, rekao je da želi postati musliman. Pred njima je izgovorio šehadet: da svjedoči da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed, neka su mir i blagoslov na njega, Njegov poslanik.
Kaže da je šehadet izgovorio bez ijedne greške, kao da riječi same teku. Kada je prvi put pao na sedždu i stavio čelo na tlo, potekle su mu suze. Osjetio je prisustvo Boga i mir kakav nikada ranije nije imao, uprkos novcu, moći i kriminalnom “ugledu”.
Petnaest godina sa islamom: od bosa bandi do humanitarca
Nakon što je prigrlio islam, njegov život se postepeno potpuno promijenio. Umjesto da traži osvetu i novo nasilje, okrenuo se namazu, znanju i pomaganju ljudima.
Mediji u Australiji i Maleziji pisali su o njemu kao o bivšem vođi Comancheros koji se potpuno preokrenuo, otvorio halal restoran La'Fig Cucina u Adelaideu, hranio beskućnike i pomagao lokalnoj muslimanskoj zajednici.
Kasnije je napustio Australiju i preselio u Maleziju, gdje živi pod muslimanskim imenom Imran Abdul Salam. Uključen je u humanitarni rad, drži motivacijska predavanja, radi s mladima i promoviše život bez kriminala i droge.
Osnovao je i nevladinu organizaciju “Sahaba 99”, kroz koju povezuje sport, samoodbranu, kickboks i humanitarne akcije, a cilj je da mladi umjesto kriminala izaberu džamiju, sport i zdrav stil života.
Majka koja je primila islam i preselila u Ramazanu
Posebno emotivan dio njegove priče je odnos s majkom. Godinama je bila rimokatolkinja, a on je, nakon što je postao musliman, s njom razgovarao isključivo kroz Bibliju koju je i ona poštovala.
Svaki dan joj je pokazivao stihove u kojima Isa a. s. govori da nije Bog, nego Božiji poslanik, da ne želi da ga ljudi obožavaju, da zabranjuje alkohol i svinjsko meso. Postepeno je i sama počela priznavati da Isus nije Bog nego poslanik.
Na kraju je i njegova majka izgovorila šehadet. Prema njegovim riječima, preselila je u snu, u zadnjih deset dana Ramazana, u zoru petka, a ukopana je u novoj džamiji i novom muslimanskom mezarju. Za njega je to bio snažan znak milosti, jer vjeruje da je umrla kao muslimanka, smirena i spokojna.
Poruka mladima: “Na kraju nema zlata na kraju duge”
Danas, kada govori mladima, Vince Focarelli ne uljepšava bivši život. Jasno poručuje da kriminal, droga i mafijaški stil nemaju nikakav “sretan kraj”. Nema zlata na kraju duge i nema svjetla na kraju tunela tog života, naglašava.
Ističe da je lojalnost u tom svijetu lažna. Ljudi su lojalni novcu, ne prijateljstvu, a onaj ko ne donosi zaradu postaje teret. Sve što izgleda kao moć završava ili u zatvoru ili u grobu.
Često navodi ajete iz Kur'ana u kojima se kaže da čak i kada bi čovjek na Sudnjem danu donio sva bogatstva svijeta kao otkup za svoju dušu, to mu ne bi koristilo. Zato poručuje da nema smisla juriti milijone, aute i lažni sjaj, ako se gubi duša.
Novi život: od tame ka svjetlu
Vince za sebe kaže da nije alim niti veliki učenjak, nego čovjek sa mnogo grešaka koji iskreno voli Allaha, poslanika Muhammeda i ashabe. Svjestan je svoje prošlosti, ali u njoj vidi upozorenje drugima.
Njegova priča je primjer koliko daleko neko može otići u kriminalu, ali i koliko snažno pokajanje i vjera mogu promijeniti čovjeka. Od vođe bandi i mete mafijaških atentata, postao je otac koji tugu za sinom pretvara u dovu, čovjek koji hrani siromašne, pomaže zajednici i mlade odvlači od ulice.
Za one koji traže inspirativne životne priče, put Vincea Focarellija je dramatičan podsjetnik da promjena nikada nije nemoguća i da ni najdublja tama nije jača od svjetla iskrenog pokajanja i vjere.