Sarajevo je godinama gradilo uvjerenje da je Turska njegov najbliži međunarodni oslonac, gotovo prirodni saveznik čije su veze s Bosnom i Hercegovinom ukorijenjene u historiji, emociji i simbolici. Takva percepcija oslanjala se na snažne poruke prijateljstva, česte posjete turskih lidera i narativ o posebnoj odgovornosti Ankare prema BiH. Međutim, međunarodni odnosi danas se vode po bitno drugačijim pravilima. Emocije su potisnute u drugi plan, dok su stabilnost, interes i kontrola procesa postali presudni faktori.
Upravo taj sudar očekivanja i realne politike objašnjava zašto se Sarajevo sve rjeđe pojavljuje kao mjesto s kojeg Ankara šalje važne političke poruke. Glavni grad BiH više nije središnja pozornica regionalne diplomatije, već tek jedna od tačaka u mnogo širem i racionalnije posloženom planu.
Promjena bez najave
Posljednji dolazak turskog predsjednika u Sarajevo zabilježen je u septembru 2022. godine, što je ujedno bila njegova deseta posjeta Bosni i Hercegovini u svojstvu premijera ili predsjednika. Nakon toga, Turska nije napustila Balkan, ali je promijenila način prisustva. Umjesto bilateralnih susreta opterećenih simbolikom, prednost su dobili regionalni formati, trilateralni sastanci i veliki međunarodni skupovi.
U tom kontekstu, gradovi poput Istanbula, Dubrovnika ili Beograda postali su prostori u kojima se oblikuju politički dogovori i regionalne inicijative. Sarajevo pritom nije isključeno, ali je jasno da više ne uživa poseban status.
Nova diplomatija, drugačiji stil
Savremena turska vanjska politika vidljivo je napustila praksu čestih protokolarnih posjeta i javnih gestova bliskosti. Umjesto toga, fokus je stavljen na tiho, ali efikasno djelovanje, gdje se prisutnost ne mjeri brojem dolazaka, već stvarnim utjecajem.
Ankara danas djeluje kroz strukture i mehanizme koje sama oblikuje, bez potrebe da svoju poziciju potvrđuje simboličnim pojavama. Takav pristup posebno je vidljiv u kriznim područjima, gdje Turska pregovara s pozicije snage i precizno bira trenutke i mjesta za političke poruke.
Sarajevo kao rizičan prostor
Jedan od ključnih razloga smanjenog interesovanja za dolaske u Sarajevo jeste percepcija političke nepredvidivosti. Bosna i Hercegovina ima više centara odlučivanja, česte unutrašnje sukobe, javna razilaženja oko vanjskopolitičkih pitanja i sklonost politizaciji svakog diplomatskog poteza.
U takvom ambijentu, svaka posjeta nosi potencijalne rizike – od pogrešne interpretacije poruka do neželjenih unutrašnjih političkih posljedica. U savremenoj diplomatiji, stabilnost i jasnoća partnera često su važnije od historijskog sentimenta.
Poruka koja se ne izgovara naglas
Neugodna istina za domaće političke aktere jeste da Sarajevo nije marginalizirano zbog nezainteresiranosti Ankare, već zbog nedostatka pouzdanosti. Politički i diplomatski kapital prirodno se usmjerava tamo gdje postoji kontrola procesa i predvidiv ishod.
Ilustrativan primjer takvog odnosa bio je slučaj imenovanja ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kandidat koji je predložen iz jedne političke strukture naišao je na jasan otpor, uz nedvosmislenu poruku da bi insistiranje na tom rješenju moglo narušiti bilateralne odnose. Povlačenje kandidature uslijedilo je brzo, ali je signal iz Ankare već bio poslan.
Institucionalna slabost kao signal
Iako se u domaćoj javnosti taj slučaj može tumačiti kao još jedna epizoda političkog nadmudrivanja, za Tursku je on imao mnogo dublje značenje. Nemogućnost da se bez konflikta provede osnovna diplomatska procedura protumačena je kao pokazatelj institucionalne slabosti.
Ambasadori nisu formalnost, već ključni nosioci povjerenja između država. Kada se njihovo imenovanje pretvori u javni politički sukob, to ostavlja ozbiljne posljedice po percepciju države kao partnera.
Posjete nisu protokol, već ulaganje
Dolazak visokih zvaničnika nikada nije puki čin pristojnosti. To su političke investicije koje se realizuju samo tamo gdje postoji realna mogućnost dogovora, projekata ili strateških pomaka. Sarajevo se, nažalost, sve češće doživljava kao sredina u kojoj se dogovoreni ciljevi brzo razvodnjavaju.
Svaka poruka izgovorena u Sarajevu nerijetko dobije više tumačenja, a i jednostavne odluke mogu postati predmet unutrašnjih sporova, što ozbiljno umanjuje efikasnost diplomatskih susreta.
Vizni haos kao ogledalo problema
Dodatnu sliku konfuzije pružio je i proces usklađivanja viznog režima s Evropskom unijom. Nakon razgovora s turskim zvaničnicima uslijedile su kontradiktorne izjave domaćih aktera, bez jasne strategije i jedinstvenog stava.
Takva komunikacija ostavlja utisak improvizacije i nesigurnosti, što u međunarodnim odnosima predstavlja ozbiljan minus.
Tiho pomjeranje fokusa
Diplomatski odnosi se rijetko prekidaju naglo. Umjesto toga, pažnja se postepeno preusmjerava. Resursi, energija i politički angažman polako se usmjeravaju prema stabilnijim i predvidivijim partnerima, dok Sarajevo ostaje po strani.
U tome leži suština problema koju je teško priznati: Turska nije odustala od Bosne i Hercegovine, ali Bosna i Hercegovina sve teže pokazuje da je partner na kojeg se može dugoročno računati.