“Zašto četnici nisu oslobodili Jasenovac, Vučiću? Gdje su bili? Bili su u kolaboraciji sa okupatorom. U sporazumima sa Italijanima. U taktičkim aranžmanima sa Nijemcima. U zajedničkim ustaškim operacijama protiv partizana. U masakrima nad civilima koje su smatrali ‘nepoželjnima’. U akcijama koje su, direktno ili indirektno, punile i logore poput Jasenovca. Povijest to pamti, Vučiću!”
Donja Gradina još jednom je postala mjesto političkih poruka koje nadilaze samo sjećanje na žrtve. Aleksandar Vučić, prema Bursaću, ponovo koristi ovu lokaciju kako bi otvorio pitanja koja, umjesto da rasvijetle historiju, dodatno produbljuju podjele.
U fokusu je ponovljena dilema koju Vučić često ističe: zašto partizani nisu oslobodili Jasenovac. Bursać taj narativ vidi kao pokušaj pojednostavljivanja kompleksnih historijskih okolnosti i prebacivanja odgovornosti na one koji su, kako navodi, vodili borbu protiv okupatora.
Autor podsjeća da logori smrti širom Evrope nisu oslobađani spektakularnim vojnim operacijama kakve savremeni politički diskurs ponekad priziva. Kako navodi, nacističke snage su se u pravilu povlačile, uništavajući tragove i tjerajući zatvorenike na tzv. marševe smrti, dok su savezničke trupe u logore ulazile kao svjedoci zločina, a ne kroz klasične borbene proboje.
U takvim okolnostima, ističe, svaka pogrešna vojna procjena mogla je značiti dodatne hiljade mrtvih u vrlo kratkom vremenu. Partizanski pokret, prema tom tumačenju, nije raspolagao kapacitetima za operaciju oslobađanja logora poput Jasenovca sve do kasnih faza rata, a i tada su logističke i strateške prepreke bile ogromne.
Bursać zatim preusmjerava fokus na drugo pitanje: ulogu četničkog pokreta tokom rata. U tekstu tvrdi da, uprkos današnjim pokušajima njihove rehabilitacije, ne postoje zapisi o pokušajima oslobađanja Jasenovca od strane četnika. Naprotiv, navodi da historijski izvori ukazuju na različite oblike saradnje s okupacionim snagama u određenim periodima rata.
“Partizani su vodili rat protiv okupatora. Četnici su vodili rat protiv partizana zajedno sa okupatorima”, navodi Bursać, naglašavajući oštru razliku u djelovanju ova dva pokreta.
Kao ilustraciju konkretnih akcija, podsjeća na operaciju spašavanja djece iz logora u Jastrebarskom, koju opisuje kao primjer realne i izvedive vojne akcije u tadašnjim okolnostima.
U završnici, Bursać ocjenjuje da se pitanje Jasenovca u savremenom političkom diskursu često koristi kao sredstvo za oblikovanje narativa, a ne kao prostor za suočavanje s historijskim činjenicama. Prema njegovom stavu, insistiranje na pojednostavljenim pitanjima služi političkim ciljevima, dok istovremeno zanemaruje kompleksnost i težinu stvarnih događaja iz Drugog svjetskog rata.
Zaključuje da historija, uprkos pokušajima reinterpretacije, ostaje zasnovana na dokumentima, svjedočenjima i činjenicama, te da odgovori na ključna pitanja već postoje — ali da njihovo prihvatanje često zavisi od političke volje i spremnosti društva da se suoči s prošlošću.
https://shorturl.fm/VqcTE