ŠTA ČEKA BiH NAKON ŠMITA? Evropa zagovara tranziciju, Amerika traži kraj ere visokih predstavnika
Različiti pogledi Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije na budućnost Ureda visokog predstavnika (OHR) ponovo su otvorili pitanje koje se u Bosni i Hercegovini postavlja već godinama – da li je država spremna preuzeti punu odgovornost za vlastito funkcionisanje.
Ko će naslijediti Kristijana Šmita (Christian Schmidt) na čelu OHR-a moglo bi biti poznato već do kraja mjeseca. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos pozvala je države članice Evropske unije da postignu dogovor o zajedničkom kandidatu, dok iz Vašingtona stižu poruke da prostor za odgađanje odluke postaje sve manji.
Rijetko izrečena evropska poruka
U Bosni i Hercegovini se već vodi rasprava o tome ko bi mogao preuzeti funkciju visokog predstavnika, kakav bi pristup imao prema domaćim političkim akterima i da li bi njegov autoritet bio jednako prihvaćen ili osporavan kao u slučaju aktuelnog visokog predstavnika.
Ipak, možda je važnije pitanje zašto Bosna i Hercegovina gotovo tri decenije nakon završetka rata i dalje ima potrebu za institucijom koja predstavlja vrhovni međunarodni autoritet.
Marta Kos ovih je dana iznijela stav koji se rijetko može čuti od evropskih zvaničnika. Novi visoki predstavnik, poručila je, trebao bi raditi na tome da njegova funkcija što prije postane nepotrebna. Drugim riječima, cilj ne bi trebao biti produžavanje međunarodnog nadzora, već stvaranje uslova za njegovo postepeno okončanje.
Takva vizija djeluje kao jedini dugoročno održiv model. Teško je govoriti o punom suverenitetu, demokratskoj zrelosti i članstvu u Evropskoj uniji, a istovremeno zadržavati instituciju koja raspolaže ovlaštenjima da nameće zakone, smjenjuje izabrane zvaničnike i interveniše kada domaći politički sistem zapadne u blokadu.
Međunarodno tutorstvo i domaća realnost
Međutim, stvarnost u Bosni i Hercegovini pokazuje da zemlja ni danas ne ulijeva dovoljno povjerenja da može funkcionisati bez takvog oblika međunarodnog nadzora.
Dovoljno je pogledati događaje iz posljednjih mjeseci. Nisu usvojeni ključni zakoni neophodni za nastavak evropskih integracija, nije imenovan glavni pregovarač s Evropskom unijom, a sredstva iz evropskog Plana rasta ostala su neiskorištena. Umjesto reformskih iskoraka, politička scena proizvela je nove blokade, međusobna optuživanja i još jedan period institucionalne paralize.
U takvim okolnostima nije iznenađenje što dio međunarodne zajednice smatra da OHR i dalje ima važnu ulogu.
Poseban paradoks predstavlja činjenica da upravo političari koji najglasnije insistiraju na suverenitetu Bosne i Hercegovine svojim potezima često daju najsnažnije argumente za nastavak međunarodnog nadzora. Kada institucije mjesecima nisu u stanju provesti obaveze koje su same prihvatile, teško je uvjeriti međunarodne partnere da je država spremna za potpunu samostalnost.
Test koji slijedi u julu
Zbog toga pitanje imena novog visokog predstavnika možda i nije najvažnija politička tema narednih sedmica.
Mnogo značajnije biće ono što će domaći politički lideri uraditi do sredine jula, kada se očekuje sjednica Doma naroda na čijem bi dnevnom redu trebali biti Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine i Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.
Upravo će rasprava i eventualno usvajanje ovih propisa pokazati da li Bosna i Hercegovina može samostalno donositi ključne odluke ili će još jednom potvrditi da bez pritiska i posredovanja međunarodne zajednice nije sposobna napraviti ni minimalan reformski pomak.
Višak političkih sukoba, manjak odgovornosti
Ako domaći politički lideri ponovo propuste priliku da ispune obaveze koje su sami prihvatili, rasprava o tome ko će naslijediti Šmita postaće sporedna tema.
Suštinski problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio nedostatak međunarodnih predstavnika, već hronični nedostatak političke odgovornosti. Umjesto preuzimanja obaveza, domaći akteri godinama vlastite neuspjehe prebacuju na međunarodnu zajednicu ili političke protivnike.
Novi visoki predstavnik može ubrzati ili usporiti pojedine procese, nametnuti određene odluke, deblokirati institucije ili izvršiti politički pritisak. Ono što ne može jeste zamijeniti političku volju koja u Bosni i Hercegovini već godinama predstavlja najdeficitarniji resurs.
Zbog toga budućnost zemlje neće prvenstveno odrediti ime osobe koja će sjediti u zgradi OHR-a, već spremnost domaćih političkih lidera da konačno počnu obavljati posao za koji su dobili povjerenje građana. Tek kada odgovornost za reforme preuzmu oni koji su za to izabrani, pitanje postojanja visokog predstavnika moglo bi zaista postati suvišno.