Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Staša Košarac javno je podržao inicijativu kojom se traži privremena obustava izgradnje novih stambenih objekata u Istočnom Sarajevu. Iako je prijedlog predstavljen kao pokušaj uvođenja reda u oblast stanogradnje, njegovo obrazloženje otvorilo je mnogo širu raspravu od pitanja urbanističkog razvoja.
Košarac je u objavi na društvenoj mreži X poručio da smatra kako je neophodno zaštititi demografsku sliku grada, ističući da upravo taj aspekt vidi kao jedan od ključnih razloga za podršku moratoriju na novu gradnju.
„Spas i utočište“
– U potpunosti podržavam inicijativu građana Istočnog Sarajeva o privremenom obustavljanju stanogradnje u našem gradu, kako bi se uveo red.
Mi prvenstveno moramo voditi računa o očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života – napisao je Košarac.
U nastavku objave naglasio je da Istočno Sarajevo smatra simbolom sigurnosti i opstanka sarajevskih Srba, poručujući da se identitet grada mora sačuvati.
– U ovom gradu utočište i spas smo našli mi, sarajevski Srbi, jer smo u ratnom vihoru prognani iz Sarajeva. Iz Sarajeva smo otišli jer nismo željeli da živimo sa onima koji su nas ubijali, mučili, proganjali, hapsili iz samo jednog razloga – zato što smo Srbi i pravoslavni hrišćani. Istočno Sarajevo je naša kuća i moramo je čuvati – naveo je.
Fokus više nije samo na urbanizmu
Najviše pažnje izazvao je upravo dio njegove poruke u kojem govori o „očuvanju demografske slike“. Dok urbanistički moratorij može biti opravdan ukoliko grad nema dovoljno infrastrukture, saobraćajnica, škola, parking prostora ili komunalnih kapaciteta, potpuno je drugačija situacija kada se kao razlog navodi očuvanje određene demografske strukture stanovništva.
Takva argumentacija otvara pitanje da li se rasprava vodi o planskom razvoju grada ili o tome ko bi trebao, a ko ne bi trebao živjeti na određenom području.
Geografija i tržište imaju svoju logiku
Istočno Sarajevo i Sarajevo već danas čine gotovo jedinstven urbani prostor. Lukavica i druga naselja Istočnog Sarajeva fizički su naslonjena na glavni grad Bosne i Hercegovine, bez prirodnih prepreka koje bi ih razdvajale. Administrativna entitetska linija postoji, ali svakodnevni život sve više pokazuje da je riječ o prostoru koji funkcioniše kao povezana urbana cjelina.
Istovremeno, cijene nekretnina u Sarajevu godinama rastu, zbog čega sve više građana traži stanove u neposrednoj blizini, gdje su cijene često pristupačnije. Upravo zbog toga mnogi kupci odlučuju se za Istočno Sarajevo, koje nudi blizinu radnih mjesta i centra grada, ali i povoljnije kvadrate.
Za investitore i prodavce stanova nacionalna pripadnost kupca uglavnom nije poslovni kriterij. Tržište funkcioniše po jednostavnom principu – nekretnina se prodaje onome ko je spreman platiti traženu cijenu.
Moratorij ne bi zaustavio tržišne procese
Čak i kada bi nova stanogradnja bila privremeno zaustavljena, to ne znači da bi se promijenili tržišni tokovi.
Naprotiv, ukoliko potražnja ostane visoka, a broj novih stanova bude ograničen, vjerovatna posljedica bio bi dodatni rast cijena postojećih nekretnina. Time bi najveći teret snosili upravo mladi ljudi i porodice koje već žive u Istočnom Sarajevu i žele riješiti stambeno pitanje.
Osim toga, tržište postojećih stanova nije moguće administrativno kontrolirati. Tokom narednih godina i decenija hiljade nekretnina promijenit će vlasnike kroz prodaju, nasljeđivanje ili preseljenja, a najveći broj potencijalnih kupaca nalazi se upravo u neposrednom okruženju.
Dugoročni trend teško je zaustaviti
Urbanisti i ekonomski stručnjaci godinama ukazuju da će Sarajevo i Istočno Sarajevo nastaviti proces međusobnog urbanog povezivanja. Blizina dva grada prirodno utiče na kretanje stanovništva, tržište nekretnina i razvoj poslovnih aktivnosti.
Hoće li se u budućnosti promijeniti etnička struktura pojedinih dijelova Istočnog Sarajeva danas niko ne može sa sigurnošću predvidjeti. Međutim, promjene koje se dešavaju prije svega su rezultat urbanizacije, ekonomskih kretanja i tržišta nekretnina, a ne bilo kakvog organizovanog plana naseljavanja.
Upravo u tome mnogi vide paradoks cijele priče. Istočno Sarajevo značajan dio svog ekonomskog razvoja duguje neposrednoj blizini Sarajeva. Ta blizina povećava vrijednost zemljišta, privlači investitore, podstiče gradnju novih objekata i otvara prostor za razvoj trgovine i uslužnih djelatnosti.
Zbog toga dio javnosti smatra da je teško dugoročno održiva politika koja želi zadržati ekonomske koristi koje proizlaze iz blizine velikog grada, a istovremeno administrativnim mjerama ograničiti prirodne procese koji tu blizinu prate.
Košarac može zagovarati očuvanje „demografske slike“ i podržati privremeni moratorij na gradnju, ali ostaje otvoreno pitanje koliko se tržišni i geografski procesi mogu zaustaviti političkim odlukama.
Dugoročno gledano, Sarajevo i Istočno Sarajevo već funkcionišu kao međusobno povezan urbani prostor, a upravo bi ekonomija i svakodnevni život mogli dodatno učvrstiti tu činjenicu u godinama koje dolaze.