data-nosnippet>
Utrka u naoružanju Hrvatske i Srbije: Analitičar upozorava – „Ovo može voditi opasnoj spirali“
Hrvatska i Srbija posljednjih godina intenzivno ulažu u modernizaciju svojih oružanih snaga, nabavljajući savremene borbene sisteme i razvijajući nove vojne kapacitete. Dok jedni ove poteze smatraju nužnim jačanjem nacionalne sigurnosti, drugi upozoravaju da bi međusobno povećavanje vojne moći moglo dodatno podići napetosti u regiji.
Hrvatska je u okviru modernizacije vojske ugovorila nabavku 44 tenka Leopard 2A8, samohodnih haubica CAESAR, kamiona TATRA, raketnih sistema HIMARS i Chunmoo, dok su u operativnu upotrebu već uvedeni borbeni avioni Rafale, oklopna vozila Bradley i bespilotne letjelice Bayraktar.
Poseban naglasak stavljen je i na sisteme za zaštitu od bespilotnih letjelica. Za nabavku 18 južnokorejskih raketnih sistema Chunmoo izdvojeno je 435 miliona eura, odnosno oko 850 miliona konvertibilnih maraka bez PDV-a.
S druge strane, ni Srbija ne usporava modernizaciju svojih oružanih snaga. Beograd je ugovorio kupovinu 12 borbenih aviona Rafale, kineskih protivzračnih sistema HQ-22 i HQ-17 te izraelskog raketnog sistema PULS. Istovremeno nastavlja razvijati domaću vojnu industriju kroz projekte poput samohodne haubice Nora B-52, oklopnih vozila Lazar i Miloš te protivzračnog sistema PASARS.
Vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević smatra da se između Hrvatske i Srbije može govoriti o svojevrsnoj regionalnoj utrci u naoružavanju, ali naglašava da je riječ o procesu koji je dio mnogo širih promjena u evropskom i globalnom sigurnosnom okruženju. Prema njegovoj ocjeni, slabljenje međunarodnih sigurnosnih mehanizama dodatno otežava rješavanje kriza i povećava važnost diplomatskih rješenja.
Kovačević odnose Zagreba i Beograda objašnjava i kroz koncept sigurnosne dileme. Prema toj teoriji, svako jačanje vojnih kapaciteta jedne države druga strana može doživjeti kao potencijalnu prijetnju, zbog čega i sama dodatno ulaže u naoružanje. Takva dinamika, upozorava, može dovesti do kontinuirane spirale međusobnog vojnog jačanja.
Ističe da bi se dugoročno smanjenje napetosti moglo postići prije svega kroz politički dijalog, jačanje ekonomske saradnje i aktivniju diplomatsku komunikaciju između dvije države.
Govoreći o širem političkom kontekstu, Kovačević se osvrnuo i na koncept „srpskog svijeta“, koji smatra važnim za razumijevanje dijela dugoročnih političkih ciljeva Beograda. Hrvatska je članica NATO-a i Evropske unije, dok Srbija zadržava status vojno neutralne države. Ipak, obje zemlje posljednjih godina ulažu značajna sredstva u borbene avione, raketne sisteme, protivzračnu odbranu, oklopna vozila i bespilotne platforme, zbog čega se njihova vojna modernizacija sve češće posmatra u kontekstu promijenjenih sigurnosnih okolnosti u Evropi.