Vanjskopolitički i vojni analitičar Goran Redžepović u razgovoru za N1 ocijenio je da zračni napadi Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika mogu nanijeti ozbiljne gubitke Iranu, ali da sami po sebi ne mogu dovesti do promjene vlasti u toj zemlji.
Govoreći o trenutnoj dinamici sukoba, Redžepović naglašava da iskustva iz savremenih ratova pokazuju kako zračna nadmoć nije dovoljna da izazove politički preokret.
“Još nije zabilježeno da se zračnim napadima mijenja režim. Izuzetak je Libija 2011. godine kada je nakon bombardiranja NATO-a nastao potpuni haos”, rekao je Redžepović.
Prema njegovim riječima, američki i izraelski udari već su pogodili značajan broj vojnih ciljeva na teritoriji Irana.
“Uništene su mnoge zrakoplovne baze, lansirni položaji raketa i radarske mreže. Ubijeno je i 49 lidera. Međutim, Iranci su prešli na takozvani mozačni sistem odbrane, gdje se zapovijedanje spušta na niže komandante koji samostalno vode operacije”, pojasnio je.
Američka bombarderska avijacija već djeluje
Redžepović navodi da su nakon početnih udara krstarećim projektilima u operacije uključeni i strateški bombarderi.
“Britanci su dozvolili korištenje baza Fairford u Engleskoj i Diego Garcia u Indijskom okeanu. Te baze služe kao polazni ili etapni aerodromi za bombardere B-1, B-2 i B-52”, kaže.
Posebno ističe važnost stealth bombardera B-2 u ovakvim operacijama.
“Jedan bombarder B-2 ima nosivost kao osam taktičkih višenamjenskih aviona i može nositi penetrirajuće bombe koje uništavaju bunkere i duboko ukopana skladišta”, dodaje.
Revolucionarna garda ostaje ključna snaga režima
Ipak, analitičar smatra da zračni udari ne mogu slomiti temeljne strukture iranske vlasti.
“Zračni napadi mogu oslabiti režim i Revolucionarnu gardu, ali će i dalje ostati ogromne snage koje mogu kontrolisati unutrašnju opoziciju”, ističe.
Prema njegovim procjenama, režim raspolaže velikim brojem lojalnih snaga.
“Revolucionarna garda i prateće milicije imaju oko 300.000 naoružanih ljudi. Dio njih su paravojne formacije koje se kreću motociklima i djeluju brutalno protiv protivnika režima”, navodi.
Dodaje da promjena vlasti u Iranu može doći jedino iznutra.
“Nema šanse za promjenu režima bez ‘boots on the ground’, odnosno bez unutrašnje pobune u samom Iranu”, naglašava.
Trumpova strategija pod znakom pitanja
Redžepović smatra da politika američkog predsjednika Donalda Trumpa u ovom sukobu ostavlja brojna otvorena pitanja.
“To je rat bez strategije. Taktički Amerikanci dobivaju, ali se ne zna koji je krajnji politički cilj”, kaže.
Prema njegovom mišljenju, poruke koje dolaze iz Washingtona često djeluju kontradiktorno.
“Prvo se govorilo o promjeni režima, pa se od toga odustalo. Zatim se pozivalo narod na pobunu, pa se govorilo o naoružavanju Kurda, pa o kopnenoj operaciji. Sve to pokazuje nedostatak jasne strategije”, dodaje.
Posebno se osvrnuo na Trumpovu poruku upućenu iranskoj Revolucionarnoj gardi.
“Pozvao je Revolucionarnu gardu da položi oružje i da im neće biti ništa. To je potpuno bizarna izjava”, smatra.
Tri moguća scenarija za Iran
Redžepović navodi tri potencijalna pravca u kojima bi se situacija u Iranu mogla razvijati.
Prvi scenarij podrazumijeva demokratsku transformaciju države, ali analitičar smatra da je to najmanje vjerovatna opcija.
Drugi scenarij predviđa opstanak postojećeg režima uz određene promjene unutar političkog sistema.
“Najvjerovatnije je da će režim opstati, ali će doći do određenog ‘fine tuninga’ unutar sistema vlasti”, objašnjava.
Treći scenarij smatra najopasnijim mogućim razvojem događaja.
“Najgori scenarij bio bi raspad Irana i građanski rat. Tada bi Evropa mogla doživjeti val od deset miliona izbjeglica, mnogo veći nego tokom rata u Siriji”, upozorava.
Koliko bi sukob mogao trajati
Analitičar ističe da je trajanje rata u ovom trenutku teško precizno procijeniti.
“Amerikanci su vjerovali da će režim pasti za 72 sata, što se nije dogodilo. Nakon toga govorilo se o četiri ili pet sedmica, a sada se kaže da će trajati koliko bude potrebno”, kaže.
Prema njegovom mišljenju, postoji mogućnost da Washington u određenom trenutku jednostavno proglasi političku pobjedu.
“Trump će vjerovatno proglasiti pobjedu kakva god situacija bila i izaći iz rata”, smatra.
Zaljevske monarhije između politike i pritiska javnosti
Redžepović smatra da arapske države Zaljeva nisu otvoreno stale na stranu Sjedinjenih Američkih Država i Izraela prvenstveno zbog unutrašnjih političkih razloga.
“Arapi generalno ne vole Amerikance. Njihovi režimi se prije svega boje reakcije vlastitog stanovništva”, objašnjava.
Dodaje da bi otvoreno vojno savezništvo s Izraelom moglo izazvati snažne političke posljedice.
“Ne zna se kako bi stanovništvo reagovalo kada bi njihovi avioni letjeli krilo uz krilo sa američkim i izraelskim avionima”, kaže.
Uloga Rusije i šira geopolitička slika
Na pitanje o mogućem ruskom obavještajnom angažmanu u korist Irana, Redžepović kaže da za takve tvrdnje nema potvrđenih informacija.
“Rusi su vrlo ograničeni u mogućnosti podrške Iranu. Politički ne žele izgubiti Trumpa u pregovorima oko Ukrajine, a vojno imaju ograničene resurse”, navodi.
Ipak, smatra da je određena saradnja u obavještajnom prostoru moguća.
“U cyber prostoru i razmjeni informacija nešto je vjerovatno moguće, ali da se Rusija direktno uključi u rat – to je mala vjerovatnost”, smatra.
Vojni rok u regionu više politička poruka
Govoreći o ponovnom uvođenju vojnog roka u pojedinim državama regiona, Redžepović smatra da takve mjere imaju više simboličan nego stvarni vojni značaj.
“To je narodna izreka – vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu”, kaže.
Dodaje da kratkotrajni vojni rok ne može riješiti problem nedostatka profesionalnih vojnika.
“Za dva ili tri mjeseca ne možete obučiti vojnika za kompleksne vojne specijalnosti kojih u vojsci ima više od 150”, naglašava.
Na kraju zaključuje da većina država trenutno ne povećava broj vojnika, već se fokusira na modernizaciju postojeće vojne opreme.
“Ne povećava se broj vojske nego se samo zamjenjuje staro naoružanje novim”, zaključio je Redžepović.