Fra Mirko Majdandžić: Ako želim biti vjeran Bogu, ne smijem se odreći Bosne, ovo je moja domovina i moj dom

Fra Mirko Majdandžić: „Vjerni Bogu, vjerni Bosni“

U specijalnom programu povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, gost jedne TV emisije bio je fra Mirko Majdandžić, župnik župe Brestovsko i jedan od najvoljenijih fratara u Bosni i Hercegovini. Govoreći o ulozi franjevaca kroz historiju, fra Mirko je poslao snažne poruke o domovini, odgovornosti i ljubavi prema Bosni i Hercegovini.

Prisjetio se i riječi bivšeg provincijala fra Petra Anđelovića i njegove knjige „Vjerni Bogu, vjerni Bosni“, te poručio:

„Ako hoću biti vjeran Bogu, onda se ne smijem Bosne odreći. To mi je Bog dao u zadatak. Ovo je moja zadaća.“

Franjevci kao čuvari bosanske historije

Govoreći o franjevcima Bosne Srebrene, fra Mirko je podsjetio da su oni stoljećima bili više od vjerskih službenika – bili su čuvari života, kulture i historije naroda u Bosni, bez obzira na vjeru.

Još od dolaska franjevaca 1291. godine, kaže, njihova uloga bila je prilagođavati se vremenu i prostoru, ali uvijek sa istom misijom:

„Sveti Franjo je rekao da treba djelovati secundum loca – sukladno vremenu i mjestu. I da ne treba samo sebi živjeti, nego drugima koristiti. Kad ti je vodilja da tvoje djelovanje bude na korist ljudima s kojima živiš, onda je sve jednostavno.“

Istakao je da franjevci nisu bili tu da sile, prisiljavaju ili progone, nego da žive s ljudima. U franjevačkim samostanima čuvala se historija svih – rudara, tesara, žena koje su tkale, ljudi različitih vjera i sudbina.

„Nije važno hoće li svi biti katolici, nego hoće li biti dobri ljudi.“

Teška vremena i spašavanje komšija

Fra Mirko se dotakao i Drugog svjetskog rata, podsjećajući da su franjevci i drugi svećenici često spašavali komšije, posebno pravoslavne Srbe, od progona:

Objašnjava da su mnogi tada pisali krštenice i dokumente kako bi komšije bile zaštićene od zla, a da se to kasnije često tumačilo pogrešno kao „prekrštavanje“, iako je iz vjerske perspektive takvo nešto nemoguće – krštenje se međusobno priznaje između crkava.

Istakao je i da se pojedinačni negativni primjeri često zloupotrebljavaju, dok se stotine onih koji su spašavali ljude zaboravljaju.

„Uvijek se nađe kukolja, ali se ne spominju oni brojni koji su čuvali komšije i tražili način kako preživjeti teška vremena.“

„Bosna je moja domovina – ovdje je moj dom“

Na pitanje šta za njega znači Bosna i Hercegovina i kako doživljava Dan državnosti, fra Mirko je dao vrlo ličan odgovor:

„Ja sam katolički svećenik, franjevac Bosne Srebrene, po rođenju Hrvat. Ali sam čovjek iz Bosne i Hercegovine i ovo je moja domovina.“

Dodao je da mu je potpuno prirodno da svako ko se rodi u Bosni i Hercegovini ovu zemlju smatra svojom domovinom – bez obzira na narod.

„Hrvatska može biti najbolja država na svijetu, i neka bude. Ali ja ću se truditi da Bosna i Hercegovina bude najbolja koliko ja mogu. Moje srce će biti u Bosni i Hercegovini.“

Za njega je Dan državnosti jedan od najvažnijih dana – dan kada slavimo državu u kojoj se ostvarujemo, u kojoj nas je Bog dao da se rodimo i za koju se trebamo brinuti.

Tri naroda kao „tronožac“ stabilne Bosne i Hercegovine

Fra Mirko podsjeća na odluku iz 1943. godine da Bosna i Hercegovina nije „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska, i muslimanska (danas bošnjačka)“.

Upoređuje Bosnu i Hercegovinu sa tronošcem:

„Najstabilnija stolica je tronožac. Sa tri noge uvijek stoji stabilno. Tako i Bosna – kad bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci uložili najbolje od sebe, napravili bismo čudo.“

Ističe da je problem što se više bavimo time kako nešto uzeti jedni od drugih, umjesto da uložimo u zajedničko dobro.

„Bosna je kuća, a mi smo često sebična djeca“

Posebno snažna je njegova metafora Bosne i Hercegovine kao majke.

Majka, kaže, jednako voli svu svoju djecu, bez obzira na razlike. Ponekad više brine o bolesnom ili slabijem, ali njeno srce kuca za svako dijete.

„Mi smo sebična, razmažena djeca. Svađamo se oko toga ko više voli Bosnu, umjesto da volimo jedni druge – pa da Bosna zbog toga bude sretnija.“

Dodaje da Bosna danas „pati“, jer gleda kako se njena djeca svađaju i dijele se „u ime ljubavi prema njoj“.

Povjerenje, iskrenost i vjera kao put naprijed

Govoreći o političkoj i društvenoj situaciji u zemlji, fra Mirko naglašava da ključni problem nije samo politika, nego – neiskrenost i nepovjerenje.

„Vrlo često sastanci naših predstavnika izgledaju kao takmičenje – ko će koga prevariti. Ako tako počnemo, nema dogovora, nema uspjeha.“

Poziva da prestanemo živjeti u ratu i prošlosti, i da odnose gradimo na sutrašnjem danu, ne na 1992. godini:

„Prošlost ne možeš zaboraviti, ona je u tebi. Ali ne smiješ odnos prema čovjeku praviti na temelju rata. Moramo rizikovati da povjerujemo da i onaj drugi voli ovu zemlju.“

Podsjeća da se u Bosni više od 95% ljudi izjašnjava kao vjernici:

„Bog može biti samo jedan. Ako Bogu ne smeta naša različitost, zašto smeta nama? Različitost je dar – da se takmičimo u tome ko će više dobroga učiniti, a ne zla.“

Zaključuje da nam je potrebno više povjerenja, iskrenog razgovora i ljubavi – ne samo prema Bosni i Hercegovini kao apstraktnoj ideji, nego jednih prema drugima:

„Ako volimo jedni druge, Bosna će već zbog toga biti bolja. Ovo je kuća, ovo je dom. A dom se ne napušta, nego gradi.“

Izvor: Avaz.ba