“Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Krenuli smo kod sina i snahe da prenoćimo. Najavili smo se dan ranije, ponijeli poklone i sve ono što se nosi kada ideš u goste. Putem smo pričali kako će nas dočekati nasmijani i zagrliti nas kao i uvijek.
Ali čim smo zakoračili u kuću, osjetili smo nešto čudno. Nije bilo osmijeha, nije bilo riječi dobrodošlice. Samo hladni pogledi i tišina. Kao da smo nepoželjni.
Sjeli smo, a niko ništa ne priča. Snaha se povukla u drugu sobu, sin se pravio kao da je sve normalno. Srce mi je pucalo, a muž me samo pogledao i rekao: ‘Šuti, nemoj ništa pitati sada.’
Osjećali smo se kao stranci u vlastitoj porodici. Nismo mogli vjerovati da nas naš sin, kojeg smo podigli i školovali, može tako dočekati. Cijelu noć nismo oka sklopili. Samo smo razmišljali šta smo to pogriješili i gdje smo izgubili onu bliskost koju smo nekada imali.”