data-nosnippet>
Prilog emitovan na Radio-televiziji Republike Srpske, u kojem se građani Istočnog Sarajeva upozoravaju na navodno plansko bošnjačko naseljavanje, još je jedan u nizu pokušaja Milorada Dodika i SNSD-a da zaustave prirodnu integraciju ovog grada sa Sarajevom.
Iako u Istočnom Sarajevu i Sarajevu ne postoje ozbiljni etnički incidenti koji bi potvrdili narativ o ugroženosti, vlast u Banjoj Luci očigledno pokušava proizvesti strah tamo gdje ga nema.
Istočno Sarajevo kao „ahilova peta“ Dodikove politike
Za razliku od Banje Luke, Istočno Sarajevo je svakodnevno povezano sa Sarajevom kroz posao, obrazovanje, zdravstvo i društveni život. Upravo zbog toga, ovaj grad predstavlja slabiju tačku Dodikove politike stalnih tenzija i podjela.
Prilog RTRS-a nije bio usmjeren isključivo protiv Bošnjaka, već prije svega protiv Srba Istočnog Sarajeva, koji odbijaju da žive u atmosferi konflikta i straha.
U prilogu se tvrdi da Istočno Sarajevo postaje „Istočno Bošnjačko Sarajevo“, uz navode da je oko 800 stanova kupljeno od strane građana sa prebivalištem u Federaciji BiH, te da bi to moglo dovesti do zahtjeva za izgradnju džamije i uvođenja bosanskog jezika u školama.
Vlastiti prilog demantovao vlastiti narativ
Paradoksalno, isti prilog RTRS-a djelimično je srušio sopstvenu teoriju zavjere, navodeći stvarne razloge zbog kojih građani Sarajeva kupuju nekretnine u Istočnom Sarajevu.
Kao razlozi su navedeni kvalitetna gradnja, niže cijene kvadrata, blizina aerodroma, dobra saobraćajna povezanost i ugodna sredina, što je direktno demantovalo tvrdnje o planskom „osvajanju“ grada.
Dodikova izjava razotkrila suštinu problema
Korijen ove medijske kampanje leži u Dodikovoj izjavi sa predizbornog skupa SNSD-a u Istočnom Sarajevu, održanom 10. novembra, kada je javno izrazio nezadovoljstvo zbog kupovine stanova od strane Bošnjaka.
Dodik se tada zapitao zašto Bošnjaci ne kupuju stanove u Kiseljaku, te poručio da bi Istočno Sarajevo za deset godina moglo imati bošnjačkog načelnika, ako se ovakav trend nastavi.
Ova izjava jasno je pokazala da problem nije u sigurnosti, već u Dodikovom strahu od gubitka potpune političke kontrole nad gradom.
Pokušaji dizanja tenzija bez efekta
Raniji pokušaji vlasti Republike Srpske da izazovu tenzije, poput postavljanja reflektora u bojama zastave RS-a na Trebeviću ili premještanja obilježavanja 9. januara u Istočno Sarajevo, nisu dali željene rezultate.
Građani oba grada nastavili su normalan život, bez incidenata i konflikata, što dodatno frustrira političku strategiju SNSD-a.
Srbi Istočnog Sarajeva nisu „graničari“
Cilj Dodikove politike je jasan – Srbe Istočnog Sarajeva svesti na ulogu graničara „srpskog sveta“, koji bi svaku saradnju sa Sarajevom doživljavali kao prijetnju.
Međutim, realnost na terenu pokazuje suprotno. Prirodna povezanost dva grada jača ekonomiju, smanjuje tenzije i stvara društvo koje ne funkcioniše po etničkim rovovima.
Upravo zbog toga SNSD odbija jačanje državnih institucija u Istočnom Sarajevu, poput Apelacionog suda BiH, jer svaku integraciju vidi kao prijetnju vlastitoj politici, a ne kao korist za građane.
Strah od građana, ne od Bošnjaka
Na kraju, jasno je da Dodik Bošnjake ne vidi kao stvarnu prijetnju Istočnom Sarajevu. Prava prijetnja njegovoj politici su Srbi Istočnog Sarajeva koji odbijaju da žive u stalnom strahu i konfliktu.
Povezivanje Sarajeva i Istočnog Sarajeva ne dešava se zbog politike, već uprkos njoj, a upravo u tome leži najveći poraz Dodikove strategije.