Najlepši par Jugoslavije rastavila je tragedija: 34 godine drugog nije pogledala, a i danas peva samo za njega

Neke priče nikada ne zastarijevaju, baš kao ni ljubavi koje su toliko snažne da nadžive vrijeme. Takva je bila i ljubav Josipe Lisac i Karla Metikoša – veza koja nije bila samo romansa, nego susret dviju umjetničkih duša, pretvoren u muziku, u zajednički život i u legendu koja traje i danas.

Kada su se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća sreli, bio je to trenutak koji se teško može opisati običnim riječima. Karlo, već proslavljeni muzičar koji je svijetom putovao pod pseudonimom Met Kolins, donosio je iskustvo, znanje i slobodan duh. Josipa, mlada pjevačica osebujnog glasa, izdvajala se od svih, unikatna, drugačija, posebna. Njihov susret bio je više od zaljubljivanja – bio je to sudar srodnih duša, onih koje se prepoznaju u jednom pogledu i više se nikada ne razdvajaju.

Od prvog dana njihova veza nije imala ništa zajedničko s uobičajenim ljubavnim pričama. Karlo nije bio samo Josipin partner, već njen oslonac, saradnik i čovjek koji je u njoj prepoznao potencijal kakav rijetko tko umije da vidi. Njegova podrška i vizija oblikovali su njen umjetnički put, a Josipa nikada nije krila da je upravo Karlo bio ključan u tome da postane ono što je danas. Nije da nije imala talenat, ali upravo je njegova vjera u nju i njihova zajednička strast prema muzici stvorila temelje na kojima se rodila jedna od najvećih karijera u regionu.

Njihova ljubav pretočila se u muziku i ostavila za sobom naslijeđe koje nadilazi granice jednog vremena. Album Dnevnik jedne ljubavi, objavljen 1973. godine, nije bio tek muzičko ostvarenje, već intimna ispovijest, zapis jedne veze i umjetnički manifest emocija. Pesme s tog albuma, naročito „O jednoj mladosti“, postale su generacijske himne, ostajući do danas svježe, bolne i nježne u isto vrijeme. Bio je to projekat u kojem su se stapali Josipin glas i Karlova vizija, rezultat njihovog neraskidivog jedinstva u životu i u umjetnosti.

Njih dvoje nikada nisu osjetili potrebu da svoju ljubav formaliziraju brakom. Za Josipu je institucija braka bila previše kruta, nepotrebna. Njihova veza bila je jača od papira i zakona – ona je bila zasnovana na osjećaju pripadanja i slobodi da jedno drugome budu sve, bez obaveze da to dokažu prstenom. Nisu im trebali simboli da bi znali da su jedno drugome jedini i nezamjenjivi.

Njihov odnos bio je lišen suvišnih drama. Nisu ih krasile burne svađe, niti raskoli. Njihova ljubav bila je tiha sigurnost, sposobnost da se razumiju bez mnogo riječi i da probleme rješavaju razgovorom, a ne sukobom. Josipa je jednom rekla da među njima nikada nije bilo teških riječi, jer su uvijek pronalazili način da ostanu jedno drugom oslonac.

No, sudbina im nije dopustila da njihovu priču pišu zauvijek. Decembra 1991. godine Karlo je iznenada preminuo od infarkta, ostavljajući Josipu i cijeli svijet bez umjetnika čija je energija bila bezgranična. Ipak, njegova smrt nije izbrisala ljubav – Josipa ga nikada nije gledala kao dio prošlosti. On je i dalje bio prisutan u svakom njenom nastupu, u svakoj pjesmi, u svakom dahu njenog glasa.

Nikada nije tražila novu ljubav. Kada su je pitali zašto, odgovarala je jednostavno: „U mom srcu nema mjesta. Karlo je zauzeo sve.“ To nije bila rečenica žene koja je izgubila, nego one koja i dalje voli, jer ta ljubav nikada nije nestala.

U decenijama koje su uslijedile, Josipa je nastavila svoju umjetničku misiju. Nastupala je, istraživala nove muzičke izraze, uvijek autentična i dosljedna sebi. Njeni koncerti nisu bili obični nastupi – oni su postajali umjetnički performansi, spoj muzike, emocije i vizualnog izraza. Njena ekstravagantna pojava i hrabrost da bude svoja učinili su je jedinstvenom, a publika je u njoj prepoznala simbol slobode, snage i umjetničke iskrenosti.

Danas, desetljećima nakon što je prvi put kročila na scenu, Josipa Lisac ostaje legenda. Njena priča nije samo priča o muzici, nego i o ljubavi koja nadživljava smrt, o umjetnici koja je hrabro koračala svojim putem i nikada nije pristala da bude bilo ko drugi osim sebe.

A ljubav s Karlom Metikošem? Ona je i dalje tu. Ne u obliku u kojem su je živjeli, već u svakoj noti koja odjekuje, u svakoj emociji koju prenosi publici i u svakoj pjesmi koja i danas podsjeća da postoje veze jače od vremena, jače od smrti, veze koje traju – zauvijek.