Nebojša Vukanović tvrdi da Dodik i Cvijanović ne smiju da “zucnu”, i da su isturili Konakovića

Narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Nebojša Vukanović, lider Liste za pravdu i red, oglasio se putem svog bloga povodom, kako navodi, potpune šutnje vladajuće strukture u Republici Srpskoj nakon vijesti o hapšenju predsjednika Venecuele Nicolasa Madura. Posebno je ukazao na izostanak bilo kakve reakcije iz redova SNSD-a, stranke koja, prema njegovim riječima, inače vrlo glasno komentariše međunarodna politička dešavanja.

U svojoj objavi, Vukanović se osvrnuo na ranije javne nastupe članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović, koja je, kako podsjeća, u više navrata reagovala na izjave ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Tada je, tvrdi on, često naglašavala da stavovi ministra ne predstavljaju zvaničnu poziciju države, jer nisu prethodno usaglašeni u Predsjedništvu BiH, koje prema Ustavu vodi vanjsku politiku.

Prema Vukanovićevim riječima, upravo je sadašnja tišina posebno upečatljiva. On smatra da je neuobičajeno to što se Željka Cvijanović ovaj put nije javno ogradila od Konakovićevih izjava i postupaka, naročito u kontekstu podrške Sjedinjenim Američkim Državama i tadašnjem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kao i komentara vezanih za dešavanja u Venecueli.

„Godinama smo navikli na brze i oštre reakcije, ali sada svjedočimo potpunoj šutnji. Željka Cvijanović se ne oglašava, ne ograđuje se od Konakovića, niti od njegove podrške američkoj vanjskoj politici i potezima koje Vukanović naziva otmicom Madura. To je krajnje simptomatično“, naveo je Vukanović.

On dalje tvrdi da se ne radi o izolovanom slučaju, već o opštoj strategiji SNSD-a, koji se, prema njegovom mišljenju, svjesno povukao u tišinu. Postavlja pitanje da li takvo ponašanje znači prećutnu saglasnost sa stavovima koje je iznijelo Ministarstvo vanjskih poslova BiH.

U nizu retoričkih pitanja, Vukanović se zapitao da li Željka Cvijanović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zapravo podržavaju Konakovića, Trumpa i pravac američke vanjske politike, te da li su ministra vanjskih poslova „isturili“ kako bi iznio stavove s kojima se i sami slažu, ali ih ne žele javno izgovoriti.

Također je podsjetio na ranije izjave u kojima su pojedini funkcioneri SNSD-a zagovarali ideju da američki predsjednik dobije Nobelovu nagradu za mir, pitajući se da li se ti stavovi i dalje dijele unutar stranke. Posebno mu je, kako navodi, indikativno to što niko iz SNSD-a, uključujući i najglasnije stranačke predstavnike, ne spominje bivše saveznike poput Vladimira Putina, Nicolasa Madura ili Huga Cháveza.

„Zašto niko ne smije da se oglasi? Zašto vlada muk, čak i među onima koji su ranije bili najglasniji? Gdje su sada prijatelji i saveznici koji su se do jučer javno podržavali?“, poručio je Vukanović.

Do ovog trenutka, iz SNSD-a nije stigla nijedna zvanična reakcija u vezi s aktuelnim dešavanjima u Venecueli, što dodatno pojačava sumnje i spekulacije o stvarnom stavu te stranke prema međunarodnim političkim pitanjima.

Jedina zvanična reakcija iz Bosne i Hercegovine došla je iz Ministarstva vanjskih poslova BiH. U saopštenju tog ministarstva, Nicolas Maduro je okarakterisan kao diktator, uz poruku da je „svijet bolje mjesto bez autoritarnih vladara poput njega“.

U saopštenju se navodi da je tokom Madurove vladavine više od osam miliona građana Venecuele bilo prisiljeno napustiti zemlju, dok se ogromna većina stanovništva suočava s teškim siromaštvom. Prema tim podacima, više od 90 posto građana živi ispod granice siromaštva, dok se oko 70 posto nalazi u ekstremnom siromaštvu, što je ocijenjeno kao ozbiljan politički, društveni i humanitarni neuspjeh.

Ministarstvo je ujedno povuklo paralelu između autoritarnih režima širom svijeta, navodeći da diktatori često koriste slične represivne metode, koje, kako se navodi, nisu nepoznate ni u političkoj praksi na Balkanu. U zaključku saopštenja istaknuto je da su Sjedinjene Američke Države najvažniji strateški partner i saveznik Bosne i Hercegovine.

Cijela situacija, prema ocjeni Vukanovića, još jednom je otvorila pitanje dosljednosti političkih stavova domaćih aktera i njihove spremnosti da javno brane principe koje inače ističu, posebno kada se radi o osjetljivim međunarodnim temama.