“Otac mi je dao zadnju plaću da odem u Njemačku”: Kako je Haris iz Konjica od kofera i 800 eura došao do vlastite firme u Baden-Württembergu

Kad ti otac tutne u ruku zadnju plaću i kaže: “Idi, sine, probaj”, život više nije isti. Upravo tako počinje priča Harisa iz Konjica — momka koji je 1. novembra 2018. uzeo kofer, 800 eura i kartu za Njemačku. Danas živi kod Tübingena, vodi vlastitu ambulantnu njegu (Pflegedienst), zapošljava sedam radnika i planira dvocifren tim do Nove godine. Put do toga bio je sve osim ravan: padovi na ispitima, papirologija, predrasude, stres i — da, i to — prerano opadanje kose od odgovornosti i tempa.

“Red, rad, disciplina — i zdrava porodica. To je recept,” kaže Haris, koji uz suprugu i dvije kćerkice gradi život u tišini jednog mirnog njemačkog sela, daleko od gradske gužve i borbe za parking.

Početak: 1. novembar 2018. i kofer pun nade

“Teško je pričati o tome,” priznaje Haris. “Otac je podigao 800 eura. Uzeo sam kofer i otišao za Njemačku.” Tada je imao B1 iz njemačkog (“realno, to nije dovoljno”), i plan — ne grandiozan, već uporan: što prije priznati diplomu, ući u sistem i zaraditi svoje mjesto.

Nakon kratkog angažmana u Nagoldu, nastavlja u Univerzitetskom kliničkom centru u Tübingenu, jednoj od najvećih klinika u Njemačkoj. Tamo ponovo započinje priznanje diplome, pada ispit, nailazi na hladan tuš birokratije i nepravde. Ali mijenja odjel, prelazi na urologiju i — kreće naviše. “Položio sam, nudili su mi dalje školovanje u onkologiji, ali sam odlučio preći u ambulantnu njegu.”

Zašto mirno selo a ne centar grada?

Većina Pflegedienst službi je u gradskoj jezgri. Haris je svjesno izabrao selo: manje buke, lakše parkiranje, smireniji tempo za tim i pacijente. “Otišao sam iz Bosne sa sela — došao u Njemačku na selo,” smije se. Ispalo je pametno: kvalitetniji radni dan, više fokusa na korisnike i tim.

Od zaposlenika do gazde: skok u hladnu vodu

U prethodnoj firmi Haris je dogurao do tehničkog direktora i prokuriste. Radio je sve kao da je njegovo — sa jednom razlikom: nije bilo njegovo. “Shvatio sam da sam spreman. Gazdarica me čak i podržala.” Ubrzo otvara svoj Pflegedienst, i od “imam jednog-dva radnika” stiže do sedam zaposlenih sa planom da to postane deset početkom godine.

Prvi radnik? Nijemac, kolega s urologije — danas desna ruka. “Imam tri Nijemca u timu. Ljudi neće napuštati sistem sa 12.000 zaposlenih zbog firme sa sedam radnika bez razloga. Kod nas je mirnije, odnosi su ljudskiji — i standardi jasni.”

Porodica kao sidro: podjela uloga bez predrasuda

“Imam suprugu koja razumije moj posao. Dvije male kćerkice. Podijelili smo se: ja donosim novac, ali sam tu i kao otac. Organizacija prije svega.” Ne romantizira: Njemačka je, kaže, stresna i za “običnog radnika”, a kamoli za vlasnika koji nosi odgovornost za zaposlene i 150 korisnika dnevno. “Ali dođeš kući, nasmiješ se, popiješ kafu sa ženom, zaigraš se s djecom. I guraš dalje.”

Jezik i sistem: lekcije za sve koji dolaze

Haris naglašava tri stvari: jezik, odgovornost, sistem.

Jezik: “B1 je papir. Prava škola je prva smjena u tuđoj kući. Kad ti klijent kaže ‘daj tabletu’, a ti ne smiješ donijeti lavor.”
Odgovornost: ključ od tuđeg stana je povjerenje koje se ne smije iznevjeriti.
Sistem: “Njemačka radi po sistemu. Možda je nešto i jednostavnije, ali ako procedura kaže drugačije — tako se radi.”

U njegovoj firmi novajlije prolaze 6 sedmica obuke rame uz rame s iskusnim kolegom (Praxisanleiter). Nekome je dovoljno deset dana, nekome osam sedmica — cilj je sigurnost pacijenta i samostalnost radnika.

Novčana realnost: “Nekad si za pola godine rada kupio stan — danas treba kredit”

Cijene su porasle (“doner je nekad bio 2,5 €, danas 8 €”), a Njemačka je osjetno napetija. “Ako imaš dobar posao u BiH, danas dvaput razmisliš. Razlike više nisu kao nekad.” Ipak, on svoj izbor ne dovodi u pitanje: “Nisam od onih što dođu samo da se na godišnjem pokažu u Bosni. Ja sam došao da gradim, učim i zapošljavam.”

Od ideje do tima: kako je rast došao “preko noći”

Nije bilo preko noći, naravno. Recept je prizemljen: red, rad, disciplina, otvorena komunikacija s korisnicima, poštovanje procedura i ljudskost koju pacijenti i porodice osjete. “Krenuo sam sa jednim, pa dva čovjeka. Danas sedam. Do Nove godine — deset. I dalje polako, ali stalno.”

Pogled prema Konjicu: može li se dio tog sistema prenijeti kući?

“Plan B postoji,” kaže. Ideja je jednog dana pokrenuti uslugu kućne njege i u BiH: posjete korisnicima, terapije, briga, kupovina i sve što ide uz dostojanstvenu skrb u vlastitom domu. “Zašto da ne? Možda ostanem ovdje, a dole podignemo filijalu. Ljudi trebaju dostojanstvenu njegu i standarde.”

Savjeti mladima koji razmišljaju da krenu istim putem

Nauči jezik – to su vrata.
Prihvati da počinješ ispočetka – diploma je osnova, ali praksa u novom sistemu je sve.
Radi sa srcem – pacijenti i porodice osjete razliku.
Ne čekaj savršen trenutak – on ne postoji. “Prvi ulaziš u firmu, zadnji izlaziš.”
Okruži se ljudima koji te nose – porodica, jedan iskusan kolega, i gazda koji ti vjeruje.

“Otac mi je dao 800 eura. Danas sam to vratio — duplo i troduplo — ali važnije je što sam vratio vjeru koju je u mene uložio.”

Ljudi iza uspjeha: hvala nije slaba riječ

Supruga Maida, kćerkice, roditelji, brat i sestra, tašta i tasto, prijatelji, kumovi, kolege — lista je duga. “Bez njih ne ide,” kaže Haris. “Uspjeh je timski sport.”

Kad zadnja očevska plaća postane prva investicija

Harisova priča nije bajka o lakom uspjehu. To je zapis o odlasku, priznanju, padu, učenju, podizanju i građenju. Od kofera i 800 eura do gazde koji zapošljava druge — i vraća zajednici preko dostojanstvene njege. U zemlji gdje je doner danas 8 eura, a procedura kralj, obična ljudskost i dalje je valuta koja vrijedi najviše.

Pogledajte video:

Izvor: Dnevne Vijesti Info