Otac ubijenog Save Čolića poručio je da je potpuno izgubio povjerenje u pravosuđe nakon što je ubica njegovog sina, koji je ispalio 22 metka usred dana, osuđen na sedam i po godina zatvora.
Ubistvo Savo Čolić, koje se dogodilo 5. maja ove godine u Banjoj Luci, i dalje potresa javnost, ali najdublje rane ostavilo je njegovoj porodici. Mladić je ubijen u po bijela dana, na parkingu, sa čak 22 hica iz automatske puške.
Njegov otac, Nebojša Čolić, u potresnoj ispovijesti za Srpskainfo kaže da nakon presude više nema ni povjerenja u institucije, ni u pravni sistem Republike Srpske.
„Savo je bio moj jedini sin. Šestog maja trebala nam je biti slava. Umjesto slavske svijeće, zapalio sam svijeću za mrtvog sina“, govori slomljeni otac.
Umjesto porodičnih okupljanja, svaki dan provodi obilazeći grob, paleći svijeće i kadeći kuću. Kaže da Savina djevojka također redovno dolazi na groblje, ali se još uvijek nije oporavila od šoka.
Ubica Jovica Đermanović, koji je priznao krivicu, osuđen je na jedinstvenu kaznu od sedam i po godina zatvora – sedam godina za ubistvo i osam mjeseci za nedozvoljeno posjedovanje automatske puške. Presuda je donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice, što je dodatno razbjesnilo porodicu ubijenog.
„Ovo je nakaradan sistem. Kao otac žrtve nisam imao pravo da kažem ni jednu jedinu riječ. Sud nije zanimalo šta ja imam da kažem“, poručuje Nebojša Čolić.
Posebno ga boli činjenica da se kao olakšavajuća okolnost tretira mjesto i vrijeme zločina, iako je ubistvo počinjeno pred građanima.
„U po bijela dana, među ljudima, ispaliti 22 metka. Za oružje dobiješ osam mjeseci. Da pucaš na svadbi, kaznili bi te više. Je li to normalno?“, pita on.
Otac ubijenog sina ne može prihvatiti ni „matematiku“ presude.
„Dvadeset i dva metka. Da je za svaki dobio po pola godine, to je 11 godina. A on je dobio sedam za rafale u mog sina.“
Priznaje da se svakodnevno bori s najmračnijim mislima, ali kaže da ga od najgoreg zadržavaju njegove tri kćerke i unuče.
„Ja više ne postojim. Volio bih da sam legao kraj njega. Nisam ga uspio sačuvati. Čekao sam unuče, nekog ko će slaviti slavu i nositi prezime. Sad toga nema.“
Najavljuje da pravdu više neće tražiti u Republici Srpskoj.
„Idem u SIPA-u i Sud BiH. Nosim svu dokumentaciju. Ovdje više nemam kome vjerovati. Kad vidiš da se tužilac dogovorio na minimum, sve ti je jasno.“
Svaki njegov dan sada izgleda isto – svijeća, tamjan, grob i jedno pitanje koje, kako kaže, niko ne želi da čuje: kakvu poruku ovakva presuda šalje roditeljima, građanima i onima koji su spremni da povuku obarač usred dana?