OVO JE PRAVA ISTINA ! Izjava drugog vozača

Ja sam Kemal Miskić, vozač drugog vozila – Golfa 4 – koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći u kojoj je, nažalost, život izgubio Adem Jušić. Smatram da je moja obaveza da se obratim javnosti i iznesem svoju stranu događaja, jer se u javnom prostoru iznose nepotpune informacije, dok se ključne činjenice prešućuju ili zanemaruju.

Te kobne večeri, semafori na raskrsnici na kojoj se dogodila nesreća nisu bili u funkciji. Približavao sam se raskrsnici oprezno, svjestan situacije, i prije ulaska sam se uvjerio da s desne i lijeve strane nema vozila u mom vidokrugu. Tek kada sam započeo kretanje, u moje vozilo je izuzetno velikom brzinom udarilo drugo vozilo – Golf 7 bijele boje – kojim je upravljao Adijan Ramakić. U tom automobilu su se nalazili i putnici: Adem Jušić, koji je sjedio na zadnjem sjedištu, Harun Konjević na mjestu suvozača, te Merim Mulalić, koji je također bio na zadnjem sjedištu.

Udar je bio silovit i dogodio se gotovo istog trenutka kada sam krenuo, što potvrđuje i činjenica da se sat na mom automobilu zaustavio na brzini od 30 km/h i ostao u tom položaju. To jasno ukazuje da se nisam kretao velikom brzinom niti sam imao vremena da ubrzam. S druge strane, vozilo kojim je upravljao Adijan Ramakić kretalo se, prema svjedočenjima i dostupnim informacijama, brzinom od oko 150 km/h, iako je na toj dionici puta dozvoljena brzina 50 km/h.

Važno je naglasiti i to da je vozilo Golfa 7, prema informacijama koje su kasnije izašle na vidjelo, bilo u bijegu od policije, jer je neposredno prije nesreće prošlo kroz crveno svjetlo na prethodnoj raskrsnici. Ova činjenica se gotovo uopće ne spominje u javnosti, iako je od presudnog značaja za razumijevanje cijelog događaja.

Tokom uviđaja, jedan od putnika, Merim Mulalić, pokušao je pobjeći s mjesta nesreće, što dodatno baca sumnju na okolnosti koje se pokušavaju prikriti. Uprkos tome, meni kao učesniku u nesreći nije bilo dozvoljeno da prisustvujem uviđaju niti da vidim vlastito vozilo, što smatram krajnje neuobičajenim i neprihvatljivim.

Posebno zabrinjava činjenica da je majka vozača Golfa 7, Adijana Ramakića, tokom cijelog trajanja uviđaja bila prisutna na licu mjesta, razgovarala s policijskim službenicima i boravila u njihovom vozilu. Njeno prisustvo se nastavilo i nakon završetka uviđaja, uključujući i boravak u bolnici. O ovome govorim otvoreno jer je poznato da ona radi u pravosudnim institucijama, zbog čega sumnjam da se vrši pritisak kako bi se istina zataškala, a odgovornost prebacila na mene.

Postavljam pitanja na koja javnost zaslužuje odgovore:
Zašto se nigdje ne ističe bahata vožnja i višestruko prekoračenje dozvoljene brzine?
Zašto se istraga vodi parcijalno, bez sagledavanja cijelog slijeda događaja?
Zašto se ne govori o tome kako je sve započelo, uključujući bijeg od policije?
Zašto se javnosti poručuje da se o određenim činjenicama ne smije govoriti jer to navodno remeti istragu?
Kakva je to istraga ako se prešućuju ključni detalji?
Zašto svjedoci šute i zbog čega se stiče utisak da se istina prikriva?

Također se pitam zašto pojedini prijatelji nastradalog Adema Jušića ne žele javno iznijeti istinu o okolnostima nesreće. Da li se boje nekoga ili svjesno pokušavaju zaštititi vozača, iako je odgovornost očigledna, a krivica se pokušava svaliti na pogrešnu osobu?

Ovo ne govorim da bih umanjio tragediju i gubitak jednog mladog života, već da bih ukazao na potrebu da se istina utvrdi u potpunosti, bez pritisaka, privilegija i selektivne pravde. Samo istina može donijeti pravdu – kako za porodicu nastradalog, tako i za sve one koji su nepravedno dovedeni u ovu situaciju.