Sve je jasnije da su pojedinci iz vrha politike, policije i pravosuđa, unutar tzv. Dodikovog pregovaračkog aranžmana, počinili niz teških krivičnih djela – ozbiljnijih čak i od onih koja se stavljaju na teret samom Miloradu Dodiku.
Nakon što je presuda Suda BiH postala pravosnažna, Dodik je u sukobu sa Christianom Schmidtom i državnim institucijama ostajao u stalnoj prednosti. Nalog za njegovo pritvaranje nikada nije sprovela državna policija, dok Granična služba nije reagovala ni na njegova javno najavljena putovanja van zemlje. Poseban presedan dogodio se kada je, po isteku radnog vremena jedne sudske sedmice, Dodik sam došao na ročište, a pritvor mu je ukinut. Pojavila se i informacija da je u njegovom dovođenju u Sud BiH učestvovao direktor OSA-e, Almir Džuvo.
Ovakvi potezi jasno su ukazali na postojanje tajnih političko-pravosudnih pregovora kroz koje je Dodik dobijao privilegije koje zakon ne poznaje. Time je ozbiljno kompromitovana i državna politika i nezavisnost sudske vlasti. Politički uticaj na pravosuđe više se ne pokazuje kao izuzetak, nego kao pravilo.
Vladajuća koalicija i ljudi na ključnim funkcijama faktički su omogućili Dodiku da izbjegne pritvor i da nastavi s ponavljanjem istih djela. Nijedan drugi građanin BiH, optužen za napad na ustavni poredak, ne bi mogao da se oslobodi pritvora prostim “dobrovoljnim dolaskom” na ročište. Takav udar politike na pravosuđe ostaje jedna od najtežih epizoda u novijoj istoriji BiH, ravna slučajevima “Novalić” i “Dodik”.
Dodik je potom nastavio negirati sudske odluke, pozivajući se na “narodnu volju” kao izvor vlastite moći, iako je jasno da nijedan izborni legitimitet ne može suspendovati pravosnažnu presudu. Time je svoj politički autoritet sveo na konstrukciju koja počiva na moralnom iskrivljenju i rušenju ustavnog poretka.
Ignorisanje sudskih odluka, dopuštanje slobodnog kretanja i uplitanje u procesne statuse optuženih od strane političkog Sarajeva, zapravo su Dodiku otvorili prostor da uspostavlja faktičko stanje koje urušava državu. U takvoj konstrukciji entitet RS sve više poprima oblik “fantomske tvorevine” kojom upravlja jedan čovjek.
Nova realnost nastala je na pobuni protiv Schmidtovih izmjena Krivičnog zakona, a ne na legitimnom političkom procesu. Dodik nije dobio podršku ni opozicije, ni međunarodne zajednice, niti pravnih institucija. Takav ambijent vodi zemlju ili ka anarhiji, ili ka autoritarnom modelu vladavine.
U isto vrijeme, sarajevska politička elita izgubila je legitimitet time što se upustila u pregovore o procesnim statusima, čime je dodatno oslabila principe vladavine prava. Zakoni moraju biti iznad svakog političkog interesa – a upravo je ta granica opasno izbrisana.
Dodik sada igra na kartu vremena, računajući da će faktičko stanje, koliko god bilo neustavno, s vremenom postati nova norma. Njegovi protivnici, međutim, zaboravljaju da jednom uspostavljeno stanje teško biva vraćeno na staro.
Rješenje nije moguće bez unutrašnjeg dogovora u BiH. Ali njega nema, jer međunarodni faktori nastoje zadržati odlučujući uticaj, dok domaće elite pristaju da ga kapitalizuju u sopstvenu korist. U globalnoj konfuziji koja sve više produbljuje neizvjesnost, Dodik čeka svoju priliku – ali, kako stvari sada stoje, uzalud.