data-nosnippet>
Ramiz Salkić, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u razgovoru za Slobodnu Bosnu govorio je o aktuelnoj društveno-političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, radu pravosudnih institucija na državnom nivou, položaju povratnika u bh. entitetu Republika Srpska, kao i o ulozi visokog predstavnika Christian Schmidt. Poseban akcenat stavio je na kontinuirano nepoštivanje odluka Ustavni sud BiH te na sve učestalije zahtjeve pojedinih političkih lidera za zatvaranje Ureda visokog predstavnika.
Uprkos pravosnažnim presudama Ustavnog suda BiH kojima je 9. januar proglašen neustavnim kao Dan Republike Srpske, entitetske vlasti iz godine u godinu nastavljaju s njegovim obilježavanjem. Otvara se pitanje odgovornosti Tužilaštva BiH, koje do sada nije podizalo optužnice protiv odgovornih političkih aktera, ali i konkretne odgovornosti glavnog tužioca Milanko Kajganić.
– Osjećaj u javnosti jeste da Tužilaštvo u ovom konkretnom slučaju nije učinilo ništa na procesuiranju onih koji su organizirali obilježavanje neustavnog i nezakonitog dana entiteta RS, 9. januara. I sam sam u ranijem periodu podnio prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv organizatora ovih neustavnih aktivnosti. Nikada nisam dobio informaciju o tome šta je urađeno s mojom prijavom – da li je razmatrana, da li je u obradi ili je odbačena. Ovakav pristup Tužilaštva otvara prostor za razne špekulacije, pa i za zaključak da Tužilaštvo ne želi ništa poduzeti po ovom pitanju.
Salkić ističe da je u javnosti prisutan snažan osjećaj kako nerad Tužilaštva u ovom slučaju dodatno ohrabruje organizatore obilježavanja 9. januara, jer su, kako navodi, stekli osjećaj potpune nekažnjivosti.
– Radi se o jasnom i javno manifestovanom nepoštivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ali i o namjernoj i ciljanoj diskriminaciji građana koji se ne izjašnjavaju kao Srbi. Obilježavanje ovog datuma nije samo puko kršenje sudske odluke. Njegov cilj je dodatno produbljivanje međunacionalnih podjela, stvaranje osjećaja nesigurnosti kod diskriminiranih građana, te jačanje osjećaja inferiornosti kod onih koji se ne poistovjećuju s idejama proklamovanim 9. januara 1992. godine. Treba imati u vidu da su nosioci tih ideja kasnije pravosnažno presuđeni za udruženi zločinački poduhvat, teške ratne zločine i genocid nad Bošnjacima.
On upozorava i na izostanak reakcije državnog tužiteljstva na kontinuirano slavljenje presuđenih ratnih zločinaca, iscrtavanje grafita njima u čast širom entiteta Republika Srpska, kao i obilježavanje krsnih slava u prostorijama Oružanih snaga BiH, često uz pokroviteljstvo najviših političkih zvaničnika tog entiteta.
– Istovremeno, Ustav Bosne i Hercegovine jasno propisuje ravnopravnost konstitutivnih naroda i ostalih građana na cijeloj teritoriji države.
Na pitanje jesu li Bošnjaci i Hrvati, odnosno nesrpski povratnici u Republici Srpskoj, građani drugog reda, Salkić odgovara da formalna ustavna rješenja ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu.
– Ako pogledamo Ustav, stiče se utisak da se prava garantuju svim građanima. Međutim, kada se uđe u zakone, a posebno u podzakonske akte i njihovu selektivnu primjenu, postaje jasno da postoji ciljana i sistemska diskriminacija onih koji nisu Srbi.
Prema njegovim riječima, institucije u ovom entitetu, kroz obilježavanje krsnih slava, strukturu zaposlenih, jezik, pismo i narativ koji se koristi, šalju poruku da je riječ o „srpskom entitetu“, iako Ustav garantuje ravnopravnost svih naroda i građana.
– Ovakav pristup aktuelne vlasti, dijela medija, obrazovnog sistema i Srpske pravoslavne crkve je koordiniran i ima jasan cilj: stvoriti ambijent u kojem će se ugodno osjećati samo Srbi, dok će se svi drugi osjećati nelagodno, diskriminirano i ugroženo, te biti primorani razmišljati o odlasku.
Salkić sistemsku diskriminaciju opisuje kao mirnodopsku metodu ostvarivanja neispunjenih ratnih ciljeva, koja direktno ugrožava opstanak Bošnjaka u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Govoreći o sve češćim zahtjevima lidera SNSD-a i HDZ-a, Milorada Dodika i Dragana Čovića, za zatvaranje OHR-a i odlazak visokog predstavnika, Salkić upozorava da su takvi zahtjevi politički motivirani.
– Postoje jasno definisani uslovi koje je potrebno ispuniti prije zatvaranja Ureda visokog predstavnika. Tom spisku treba dodati još jedan ključni uslov, a to je jasno definisanje institucije koja bi, u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom, preuzela njegove nadležnosti.
On smatra da destruktivne političke snage žele odlazak visokog predstavnika jer ga vide kao prepreku realizaciji ideja o podjeli Bosne i Hercegovine.
– Upravo zbog takvih ideja, koje su postojale i u vrijeme potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pozicija visokog predstavnika je i uspostavljena kao konačni autoritet za tumačenje civilnog dijela sporazuma.
Salkić zaključuje da bi, nakon ispunjenja svih predviđenih uslova, ovlasti visokog predstavnika trebale biti prenesene na Ustavni sud BiH, te da je njegova aktivnija uloga nužna kako bi se spriječila dalja diskriminacija povratnika i ispravile duboke moralne, političke i pravne nepravde nastale kao posljedica genocida i drugih ratnih zločina.