data-nosnippet>
Usred najhladnijeg januara 1994. godine, kada su snijeg i rat prekrivali brda iznad Sarajeva, dogodila se priča koja i danas vraća vjeru u ljudskost. Hamza Bakšić je zapisao sjećanje koje pokazuje da, čak i u najtežim vremenima, čovjek može izabrati dobrotu.
Tog dana, dječak srpske nacionalnosti sa Poljina nosio je ručak svom ocu, borcu Vojske Republike Srpske, koji se nalazio na prvoj liniji. Putem je pogriješio smjer i, ne sluteći, stigao ravno u rovove Armije Republike BiH.
Kada ga je ugledao vojnik Armije RBiH, nije povukao obarač, niti prijavio komandi. Umjesto toga, s oprezom i toplinom ga je pitao:
„Kome nosiš ručak, mali?“
„Ocu“, tiho je odgovorio dječak.
Vojnici su se okupili i, umjesto da ga zadrže, odlučili da ga vrate. Dovikivanjem su pozvali njegovog oca s druge strane linije. Kada je otac čuo gdje mu je sin, iz grla mu je izbio krik:
„Pustite dijete! Uzmite mene, samo njega vratite!“
Odgovor s druge strane bio je kratak, ali snažan:
„Ne trgujemo djecom.“
Mališan je, drhteći, prešao preko ničije zemlje i ponovo zagrlio oca. Činilo se da je priča završena, ali rat toga dana nakratko je stao još jednom.
Pola sata kasnije, opet se začuo glas sa druge strane:
„Ne pucajte, šaljem vam sina!“
Dječak se ponovo pojavio, ovaj put noseći bocu rakije. Kada je stigao do rovova Armije RBiH, otvorio je bocu, otpijao prvi gutljaj i rekao:
„Tata mi je rekao da prvo ja moram popiti pred vama.“
Time je htio pokazati da nema prevare, da u boci nije otrov – samo zahvalnost i ljudskost. U tišini, vojnici su sjeli, podijelili gutljaje i na trenutak zaboravili rat.
Niko nije govorio, jer su svi znali da prisustvuju nečemu većem od njih – trenutku u kojem je dijete postalo most između dvije strane.
Ova istinita priča i danas podsjeća da čak i u najmračnijim vremenima, svjetlost ljudskosti može pobijediti mržnju.