Ustavni sud objavio detalje odluke o lobiranju Republike Srpske: Šta piše u obrazloženju

Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je na 174. plenarnoj sjednici odluku kojom je razmatrao budžetske stavke Republike Srpske namijenjene predstavništvima u inostranstvu, kao i ugovor o konsultantskim uslugama koji je zaključen s firmom „Dickens & Madson Canada Inc.“.

Odluka je donesena u predmetu U-10/26, nakon zahtjeva Denisa Zvizdića, prvog zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustavni sud je zaključio da određeni akti i aktivnosti povezani s finansiranjem lobiranja nisu u skladu s Ustavom BiH kada se putem njih nastoje ostvariti ciljevi koji su s njim nespojivi.

Riječ je, između ostalog, o budžetskoj stavci od 15 miliona KM u budžetu Republike Srpske za 2026. godinu, kao i 49 miliona KM predviđenih drugim rebalansom budžeta za 2025. godinu za transfere predstavništvima RS-a u inostranstvu.

U fokusu odluke je i ugovor o konsultantskim uslugama zaključen 6. septembra 2025. godine između Mladena Filipovića, direktora Predstavništva Republike Srpske u Beču, i Arija Ben-Menashea, predsjednika kompanije „Dickens & Madson Canada Inc.“.

Sud: Budžet jeste u nadležnosti entiteta, ali njegovo trošenje nije izvan Ustava

U obrazloženju se posebno razmatra odnos između ustavnih nadležnosti Republike Srpske u vezi s donošenjem budžeta i načina na koji se budžetski novac koristi.

Ustavni sud navodi da entiteti imaju ustavni osnov da donose svoje budžete, ali da samo postojanje te nadležnosti ne znači da se budžetskim sredstvima mogu finansirati aktivnosti koje su suprotne Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda ili odlukama institucija Bosne i Hercegovine.

Drugim riječima, pitanje koje je Sud razmatrao nije bilo samo da li Republika Srpska može planirati novac za aktivnosti svojih predstavništava u inostranstvu, već i da li ciljevi zbog kojih se taj novac troši mogu biti u skladu s ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud je pritom naglasio i da svi zakoni i propisi doneseni na državnom, entitetskom i nižim nivoima vlasti moraju biti usklađeni s Ustavom BiH, uključujući i obavezu poštovanja odluka Ustavnog suda.

Lobiranje u BiH nema jedinstven zakonski okvir

Jedan dio obrazloženja posvećen je i samoj prirodi lobiranja.

„Ustavni sud zapaža da lobiranje predstavlja organizirano i strukturirano zagovaranje određenih interesa kojim se nastoji utjecati na donosioce odluka u vlasti. Ta aktivnost obuhvata komunikaciju, argumentiranje i prijenos informacija prema tijelima vlasti kako bi se zaštitili interesi onih koji finansiraju lobiranje. Bosna i Hercegovina nema jedinstven državni zakon o lobiranju, niti je ta oblast formalno prepoznata i zakonski uređena na nivou institucija Bosne i Hercegovine. Stoga se lobiranje u Bosni i Hercegovini ne tretira kao zakonska djelatnost. Zbog nedostatka pravnog okvira, u Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični registri lobista, niti jasna pravila o tome ko i na koji način može utjecati na donosioce odluka“, istakli su u odluci.

Sud je, međutim, predmet posmatrao kroz konkretne ciljeve lobiranja i njihov odnos prema Ustavu BiH. Poseban fokus stavljen je na sadržaj ugovora koji je zaključen s „Dickens & Madson Canada Inc.“.

„Nezavisnost RS-a“ bila jedna od spornih odredbi

Jedan od ciljeva navedenih u ugovoru odnosio se na „nezavisnost RS-a“.

Ustavni sud je u obrazloženju podsjetio na odredbe Ustava BiH koje se odnose na državni kontinuitet Bosne i Hercegovine, njen unutrašnji ustavni sistem i položaj entiteta.

„Član I/1. Ustava BiH očigledno ustanovljuje činjenicu da jedino Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom. Zatim član I/3. uspostavlja dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, kao sastavne dijelove države Bosne i Hercegovine. Nadalje, kao što se može vidjeti, npr. iz člana III/2. Ustava BiH, entiteti su podređeni suverenitetu Bosne i Hercegovine. Za razliku od primjera sastavnih jedinica saveznih država koje se i same nazivaju državama, u slučaju Bosne i Hercegovine je iz ovog jasno da Ustav BiH nije priznao Republiku Srpsku niti Federaciju Bosne i Hercegovine kao države, već ih, umjesto toga, naziva entitetima”, navode u odluci.

Sud je zatim iznio i zaključak o pitanjima suvereniteta i teritorijalnog odvajanja entiteta.

„Stoga je utvrdio da sva navođenja suvereniteta, državne samostalnosti, stvaranja države, te svestranog i tijesnog povezivanja Republike Srpske s drugim državama srpskog naroda u odredbama Preambule Ustava Republike Srpske krše član I/1. u vezi sa članom I/3. i članom III/2.a) i 5. Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantiraju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Iz ukazane prakse, koju Ustavni sud dosljedno slijedi, proizlazi da prema Ustavu Bosne i Hercegovine entiteti nemaju pravo na samoopredjeljenje koje bi dozvolilo samoorganizaciju i teritorijalno otcjepljenje jer je to u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, a taj stav je konačan i obavezujući u smislu člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Takav stav Ustavni sud dosljedno slijedi”, navodi se u odluci.

U fokusu i podrška političkoj poziciji Milorada Dodika

Ustavni sud razmatrao je i dio ugovora koji se odnosi na cilj prema kojem bi se „osigurava politička podrška radi konsolidacije i jačanja političke pozicije Republike Srpske na čelu s predsjednikom Miloradom Dodikom“.

Sud je u tom dijelu podsjetio na ranije odluke i događaje povezane s prestankom mandata Milorada Dodika na funkciji predsjednika Republike Srpske.

Prema obrazloženju Ustavnog suda, relevantne institucije Bosne i Hercegovine utvrdile su datum stupanja na snagu odluke kojom je Dodiku prestao mandat, dok je Narodna skupština Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev Denisa Zvizdića navela drugačiji datum.

Ustavni sud se u odluci izjasnio i o toj razlici, pozivajući se na odluke institucija Bosne i Hercegovine.

Razmatrano i lobiranje protiv visokog predstavnika

Dio ugovora odnosio se i na aktivnosti usmjerene prema osporavanju mandata visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, kao i prema ukidanju njegovih odluka.

Ustavni sud je u tom kontekstu podsjetio na svoj raniji pristup pitanjima koja se odnose na odluke visokog predstavnika i njihov odnos prema Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Sud je također razmatrao aktivnosti usmjerene na ukidanje američkih sankcija zvaničnicima koji su bili povezani s organizacijom obilježavanja „Dana RS“.

U tom dijelu obrazloženja podsjećeno je i na raniju praksu Ustavnog suda u vezi s ustavno-pravnim pitanjem obilježavanja ovog praznika.

Odluka se ne odnosi samo na jedan ugovor

U zaključnom dijelu odluke posebno je važno obrazloženje zbog kojeg se utvrđenja ne vezuju isključivo za jedan konkretan ugovor.

„Ustavni sud također zapaža da se Republika Srpska kao nalogodavac predstavila kao ‘strana politička stranka’, što ukazuje da se ciljevi ‘strane političke stranke’ koji nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine provode i finansiraju iz entitetskih budžetskih sredstava, što dodatno ukazuje na razmjere osporenog djelovanja po ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Pored toga, podnosilac zahtjeva je ukazao da je nakon Ugovora zaključen sličan ugovor o lobiranju u februaru 2026. godine, što ukazuje da se radi o kontinuiranim aktivnostima na lobiranju u ime i za račun entiteta Republika Srpska. Takva aktivnost entiteta svakako može biti problem ukoliko ciljevi tog ili sličnih ugovora nisu usklađeni s Ustavom Bosne i Hercegovine, odlukama Ustavnog suda i odlukama institucija Bosne i Hercegovine, kao u konkretnom slučaju”, naveli su iz Ustavnog suda BiH.

Na temelju svega navedenog, Sud je utvrdio da konkretni akti i aktivnosti Republike Srpske povezani s navedenim budžetskim izdvajanjima i ugovorom nisu u skladu s relevantnim odredbama Ustava BiH. Istom odlukom zabranjene su isplate iz budžeta RS-a po tom ugovoru, kao i budžetsko finansiranje drugih lobističkih aktivnosti usmjerenih na ciljeve koji su suprotni Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda i institucija Bosne i Hercegovine.

Odluka je donesena u okviru 174. plenarne sjednice Ustavnog suda BiH održane 24. i 25. septembra 2026. godine, a predmet je vođen pod oznakom U-10/26.