Nakon što je BH Telecom najavio mogućnost ukidanja signala Hayat TV-a, kao i još nekih televizija na platformi Moja TV, u javnosti je uslijedio snažan val reakcija. Među onima koji su otvoreno stali u odbranu Hayata bila je i bivša ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković, koja je pružila jasnu i emotivnu podršku ovoj televiziji.
Turković je naglasila da je Hayat bošnjačka televizija koja je nastala bez ikakve pomoći sa strane i koja opstaje još od 1992. godine, u najtežim mogućim okolnostima. Prema njenim riječima, Hayat nije samo medij, već glas i slika jednog naroda.
„Hayat je ponikao iz bošnjačkog naroda, iz potrebe da ima svoju riječ, svoje glasilo i on pripada tom narodu. Ugasiti Hayat značilo bi ugasiti pravo Bošnjaka da budu predstavljeni, da čuju i da vide!“
Dodala je da se radi o jednom od rijetkih autentičnih bošnjačkih projekata koji je nastao iz naroda, bez političkih, finansijskih ili institucionalnih inputa sa strane, te koji je uspio opstati još od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.
„Ovo je jedan od rijetkih bošnjačkih projekata nastao iz naroda, bez pomoći i inputa sa strane, nastao i opstao od 1992. godine. Ako narod sa šutnjom pristane na gašenje ovog projekta onda ne zaslužuje ni da ga ima! Ostat će narod bez glasa, bez slike, bez stava – narod koji pristaje na put zatiranja svojih vlastitih vrijednosti!“
Posebnu težinu njenim riječima daje činjenica da je i sama bila direktno uključena u nastanak Hayat televizije. U svojoj knjizi „Moj životni put“ Turković je detaljno opisala početke rada ove televizije, navodeći da je po povratku iz Australije učestvovala u pripremi i pokretanju Hayat TV-a, te da je bila prvi glavni i odgovorni urednik.
„Krenuli smo u produkciju sa limitiranim sredstvima i opremom. Direktor je bila Dženana Karačić. Prvu kancelariju smo dobili u Opštini Stari Grad. Hayat je počeo emitovati program mojim obraćanjem gledaocima 24. februara 1992. Imali smo nekoliko entuzijasta koji su se prihvatili posla snimatelja.“
Turković se prisjeća da je rad Hayata u prvim mjesecima bio u potpunosti improviziran, ali vođen snažnim entuzijazmom i osjećajem odgovornosti. U tom periodu saznala je da se nova, neiskorištena televizijska oprema nalazi uskladištena, a bila je namijenjena pokretanju druge TV stanice.
„Nekako u to vrijeme sam čula da je stigla nova oprema za TV stanicu izvjesnog Skoke, te da je, s obzirom na početak rata, ležala neiskorištena. Grupica nas, entuzijasta, je na Hayatu radila na totalno improvizovani način. Dogovorili smo se da svu Skokinu opremu prenesemo u studio TV Hayata. Niko nam nije dao saglasnost za to, ali rat je počeo. Prve žrtve su padale. Mi nismo imali opremu za emitovanje TV programa, a neiskorištena oprema je stajala uskladištena.“
Kako navodi, ubrzo se javio i vlasnik opreme, koji je bio na Grbavici, dok je ona boravila u dijelu grada izloženom granatiranju.
„On je bio na Grbavici, a ja pod granatama. Rekla sam mu da je oprema oduzeta privremeno, do okončanja rata, za koji smo mislili da će završiti mnogo ranije.“
Kako je vrijeme prolazilo, priča o opremi pala je u zaborav, sve dok se godinama kasnije nije ponovo pojavila u njenom životu, tokom njenog diplomatskog mandata u Sjedinjenim Američkim Državama.
„Sjetit ću se toga mnogo kasnije. U toku mog mandata ambasadora u Americi često su me molili da dam intervju za Glas Amerike. Jednom sam, u očekivanju početka snimanja, započela razgovor sa snimateljem. Nisam ni pretpostavljala da je snimatelj Bosanac, još manje da je to vlasnik opreme koja je izuzeta na početku rata za potrebe TV Hayat.“
Susret je, kako piše, bio izuzetno neprijatan, jer joj je sagovornik ispričao kakve je posljedice trpio zbog te opreme.
„Pričao mi je koliko je batina dobio zbog te TV opreme. Naime, Srbi na Grbavici su smatrali da je on namjerno ostavio opremu ‘balijama’, a on ni slutio nije da neće biti u mogućnosti da izađe sa Grbavice. Oprema je ostala u centru grada i dobro nam je poslužila za redovno emitovanje programa.“
Turković podsjeća da je Hayat u ratnim i poratnim godinama bio i rasadnik novinarskih kadrova, te da su mnogi danas poznati novinari upravo na toj televiziji dobili svoje prvo zaposlenje.
„Nekoliko značajnih novinara je prvo novinarsko zaposlenje dobilo na Hayatu: Adnan Rondić, Jadranko Katana, Lejla Babović i mnogi drugi.“