data-nosnippet>
Nova godina se slavi kako bi se obilježio kraj jednog i početak novog vremenskog perioda. Ona simbolizuje novi početak, nadu, promjene i priliku da se ostave stare brige iza sebe. Ljudi širom svijeta ovaj trenutak koriste za donošenje odluka, postavljanje novih ciljeva i razmišljanje o prolasku vremena. Iako danas Nova godina ima snažan društveni i zabavni karakter, njeno porijeklo je duboko povezano s istorijom, astronomijom i religijom.
Prvi tragovi proslave Nove godine sežu više od četiri hiljade godina unazad, u vrijeme starih Babilonaca. Oni su novu godinu obilježavali u proljeće, kada priroda oživljava, što je imalo smisla za tadašnje poljoprivredne zajednice. Kasnije su Rimljani, pod vladavinom Julija Cezara, uveli julijanski kalendar i odredili prvi januar kao početak godine. Taj datum bio je posvećen rimskom bogu Janusu, bogu početaka i završetaka, po kojem je i mjesec januar dobio ime.
Današnji svijet koristi gregorijanski kalendar, uveden u 16. stoljeću, koji je dodatno precizirao računanje vremena i učinio prvi januar globalno prihvaćenim početkom nove godine. Ipak, važno je naglasiti da ne slave svi narodi Novu godinu tog datuma. Islamska Nova godina računa se po lunarnom kalendaru, kineska Nova godina pada između januara i februara, dok se jevrejska Nova godina, Roš Hašana, obilježava u jesen.
Mnogi novogodišnji običaji imaju simbolično značenje. Odbrojavanje do ponoći predstavlja prelazak iz starog u novo, vatrometi su u prošlosti služili za tjeranje zlih duhova, dok čestitke i poljupci u ponoć simbolizuju sreću i dobre odnose. Novogodišnje odluke odražavaju ljudsku potrebu za ličnim napretkom i promjenom. Upravo zbog toga Nova godina predstavlja trenutak kolektivnog optimizma, bez obzira na kulturu ili vjeru.
Nova godina ljudima daje snažan psihološki osjećaj novog početka. Ona stvara osjećaj kontrole nad vremenom i vlastitim životom, što je posebno važno u savremenom svijetu obilježenom stresom i neizvjesnošću. Zbog toga se Nova godina ne doživljava samo kao datum, već kao emocionalni i društveni događaj koji povezuje ljude širom planete.
Kada je riječ o islamu, često se postavlja pitanje da li je muslimanima dozvoljeno da slave Novu godinu. Odgovor zavisi od načina i namjere obilježavanja. Islam ima jasno definirane vjerske praznike, a to su Ramazanski i Kurban-bajram. Svi drugi praznici koji nemaju islamsko porijeklo ne smatraju se vjerskim praznicima u islamu.
Većina islamskih učenjaka smatra da vjersko slavljenje Nove godine nije dozvoljeno, jer taj datum nema utemeljenje u islamskoj tradiciji. Nova godina kakva se slavi prvog januara historijski je vezana za rimski i kasnije kršćanski kalendar, zbog čega se ne smatra islamskim praznikom. Muslimani, s druge strane, koriste hidžretski kalendar i obilježavaju Hidžretsku novu godinu, koja ima historijski i duhovni značaj, ali se ne obilježava kroz masovno slavlje.
Ipak, među učenjacima postoje različita mišljenja kada je riječ o društvenom, a ne vjerskom obilježavanju Nove godine. Ako se prvi januar posmatra isključivo kao promjena kalendarske godine, bez vjerskih uvjerenja ili simbola, i ako takvo obilježavanje ne uključuje zabranjene stvari poput alkohola, nemorala ili razvrata, dio učenjaka smatra da se radi o dozvoljenom društvenom običaju.
Mnogi muslimani ipak odlučuju da ne slave Novu godinu jer žele očuvati islamski identitet, izbjeći okruženja u kojima su česta nedozvoljena ponašanja i zato što vjeruju da promjena i samopopravak ne treba da budu vezani za određeni datum. U islamu je svaki dan prilika za preispitivanje i napredak.
Islam umjesto slavljenja neislamskih praznika podstiče razmišljanje o prolaznosti vremena, preispitivanje vlastitih djela i donošenje iskrenih odluka za dobro. Takve odluke su pohvalne u svakom periodu godine i nisu vezane za početak kalendarske godine.
Zaključno, islam ne prepoznaje Novu godinu kao vjerski praznik i većina učenjaka ne preporučuje njeno slavljenje u tom kontekstu. Kada je riječ o neutralnom, društvenom obilježavanju bez vjerskih i nedozvoljenih elemenata, postoje različita mišljenja. Konačna odluka zavisi od ličnog uvjerenja, znanja i savjesti svakog muslimana, uz preporuku da se po potrebi potraži savjet pouzdanih vjerskih autoriteta.