data-nosnippet>
Na komemorativnom skupu u Novom Sadu, povodom godišnjice tragedije na Željezničkoj stanici, posebno je dirnuo susret studenata Nadije (s hidžabom) i Save (sa šajkačom). Njihov zagrljaj postao je simbol zajedništva i solidarnosti među mladima širom Srbije.
Tihi marš ka Novom Sadu: 5.000 koraka za 16 izgubljenih života
Oko 5.000 studenata i građana iz različitih krajeva Srbije danima je pješačilo prema Novom Sadu, kako bi 1. novembra prisustvovali komemoraciji za 16 žrtava stradlih u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici. Među njima su bili i studenti Državnog univerziteta u Novom Pazaru, koji su na putu proveli više od dvije sedmice, noseći poruke mira, empatije i zahtjev za istinom.
Susret koji je sve rekao bez riječi
Na ruti do “srpske Atine” dogodio se trenutak koji je osvojio srca mnogih: Nadija i Sava, studenti koji su se upoznali na ranijem pješačenju uoči velikog studentskog protesta 15. marta u Beogradu, ponovo su se sreli.
Nadija — s hidžabom, nasmijana i skromna.
Sava — sa šajkačom, odlučan i staložen.
Njihov zagrljaj i suze radosnice postali su snažna slika generacije koja vjeruje da nema podjela među studentima i da je ljudskost iznad svake etikete.
Studenti za studente: solidarnost bez granica
Kolone su prošle stotine kilometara, dijelile hljeb, vodu i smještaj, noseći transparente s porukama poštovanja prema žrtvama i zahtevom za pravdom. Posebno su istaknuti studenti iz Novog Pazara, čiji je višenedjeljni hod potvrdio da ne poznaju nacionalizam: “Među studentima nema podjela — samo prijateljstvo, poštovanje i nada.”
16 minuta tišine
Komemoracija u Univerzitetskom gradu obilježena je obraćanjima i 16 minuta tišine — po jedna minuta za svaku izgubljenu osobu. Skup je protekao mirno i dostojanstveno, uz poruku da tragedija ne smije biti zaboravljena i da odgovorni moraju biti utvrđeni.
Zašto je ova scena postala simbol
-
Most između različitosti: hidžab i šajkača kao znakovi identiteta, spojeni u jedan zagrljaj.
-
Nada umjesto podjela: mladi pokazuju da zajedništvo nije parola, već praksa.
-
Sjećanje koje obavezuje: marš, tišina i suze podsjećaju da je svaki život vrijedan i da sistem mora biti bolji.