Slučaj koji je šokirao BiH: Presuđen za ubistvo, a tijelo žrtve nije pronađeno

Slučaj nestanka Jovanke Đurić (89) iz povratničkog sela Tumare kod Lukavca jedan je od najneobičnijih i pravno najkompleksnijih u novijoj historiji bh. pravosuđa. Iako tijelo starice nikada nije pronađeno, Sanel (Samel) Ćatić iz Lukavca pravosnažno je osuđen na 20 godina zatvora zbog njenog ubistva.

Nestanak koji je odmah bio sumnjiv

Jovanka Đurić nestala je u noći između 30. i 31. jula 2023. godine. Komšije je od jutra nisu viđale, a na telefonske pozive nije odgovarala. Njena kćerka, koja živi u Brčkom, odmah je posumnjala da nešto nije u redu i zaputila se u majčinu osamljenu kuću u Tumarama.

Zatekla je spuštene roletne – potpuno neuobičajeno, jer je Jovanka uvijek ostavljala malo podignute da vidi dan. U kući nije bilo starice, ali su tu ostali njeni naočari bez kojih nije mogla da hoda, štap, kao i odjeća. Sve je ukazivalo na to da ona nije mogla samostalno otići daleko, posebno s obzirom na godine, zdravstveno stanje i činjenicu da je jedva vidjela.

Nestanak je prijavljen policiji, a pokrenuta je velika potraga. Gorske službe spašavanja, policija, lovci i mještani danima su pretraživali šumu, šikare i teško pristupačan teren u prečniku od nekoliko kilometara. U akciju su bili uključeni i psi tragači i dronovi. Uprkos ogromnom trudu – nijedan trag Jovanke Đurić nije pronađen.

Od slučaja nestanka do istrage za ubistvo

U početku, sve je vođeno kao običan nestanak, pa klasičan uviđaj kao kod sumnje na ubistvo nije odmah urađen. Tek kasnije, nakon što se niz činjenica počeo slagati, tužilaštvo i policija počeli su sumnjati da se ne radi o nestanku, već o ubistvu.

Prekretnica je bila detaljna forenzička obrada kuće. U unutrašnjosti su pronađeni biološki tragovi – na kauču, štapu i traci za podizanje roletni. DNK analiza pokazala je dvije osobe: Jovanku Đurić i Sanela Ćatića, ranije osuđivanog za teško krivično djelo – silovanje i pokušaj ubistva, za šta je 2011. godine dobio višegodišnju kaznu zatvora.

Istovremeno je utvrđeno i da je Jovankin mobilni telefon bio aktivan još nekoliko dana nakon nestanka, a podaci s baznih stanica i listinga poziva korišteni su da se prati kretanje i žrtve i osumnjičenog.

DNK tragovi i telekomunikacijski podaci kao ključni dokaz

Tužilaštvo je tvrdilo da kombinacija materijalnih dokaza, DNK tragova, ponašanja osumnjičenog i podataka s mobilnih telefona čini zatvorenu cjelinu koja ukazuje da je Ćatić usmrtio Jovanku u njenoj kući, a zatim tijelo i posteljinu iznio i sakrio na za sada nepoznatoj lokaciji.

Iako je u kući nađen samo jedan trag Jovankine krvi, forenzičari su istakli da su neki tragovi bili uklonjeni, te da je i ono što je ostalo bilo dovoljno da se potvrdi prisustvo žrtve i optuženog u kritičnom periodu.

Podaci telekom operatera korišteni su da se utvrdi kada i gdje su se kretali telefoni Jovanke Đurić i Sanela Ćatića, kao i da se na osnovu baznih stanica rekonstruira dinamika događaja prije i nakon nestanka.

Odbrana: “DNK ne znači automatski ubistvo”

Odbrana je tokom cijelog postupka tvrdila da nema dovoljno dokaza da je Jovanka uopće lišena života, a posebno ne da je to učinio Ćatić. Naglašavali su da prisustvo DNK u nečijoj kući ne mora značiti ubistvo, te da je trag krvi mali i nedovoljan da govori o nasilnoj smrti.

Također su osporavali tumačenje baznih stanica i kretanja mobilnih telefona, tvrdeći da se telefoni ponekad “kače” na udaljenije bazne stanice i da se na osnovu toga ne može sa sigurnošću dokazati prisustvo optuženog na mjestu zločina.

Uprkos tome, Kantonalni sud u Tuzli je zaključio da skup svih dokaza – DNK, okolnosti nestanka, telekomunikacijski podaci, svjedočenja i kriminalna prošlost optuženog – ukazuje bez razumne sumnje da je Ćatić počinio ubistvo. Osuđen je na maksimalnu kaznu za “obično” ubistvo – 20 godina zatvora. Vrhovni sud Federacije BiH je tu presudu potvrdio.

Pravna prekretnica i gorak mir za porodicu

Slučaj Jovanke Đurić već se označava kao presedan u bh. sudskoj praksi – jedan od rijetkih u kojem je neko pravosnažno osuđen za ubistvo, iako tijelo žrtve nikada nije pronađeno. Stručnjaci ističu da takve presude jesu moguće, ali zahtijevaju vrlo snažan skup različitih dokaza koji se međusobno podupiru.

Porodica Jovanke Đurić dobila je formalnu pravdu, ali ne i mir – jer ni danas ne zna gdje su posmrtni ostaci njihove majke. Potraga je zvanično obustavljena, no nada da će jednog dana biti pronađena, kako kažu, još uvijek živi.