MUSTAFA EF. CERIĆ OŠTRO: „Bez dozvole staratelja senilnog Kecmanovića – mrtva Bosna bi bila dokaz, živa Bosna je optužnica

Postoje ljudi koji i danas smatraju da Bosna nije sposobna sama odlučivati o sebi. Da joj je potreban tutor, staratelj i stalni nadzor nad osnovnim životnim funkcijama. U toj ulozi, Nenad Kecmanović djeluje kao predstavnik jedne prevaziđene škole mišljenja, formirane u vremenu kada se historija krojila silom, a potom brižljivo „tumačila“ u sigurnosti ideoloških kabineta.

Njegova tvrdnja da Bosna „ne može biti država jer ne diše jednom dušom“ podsjeća na logiku u kojoj se prvo propisuje način disanja, a zatim se proglašava nepostojećim onaj ko odbija nametnutu terapiju. U takvoj konstrukciji, disanje je dozvoljeno samo ako je jednoumno, jednonarodno i po unaprijed zadatom obrascu. A obrazac je, kako piše bivši reis Mustafa ef. Cerić, uvijek isti: ili se uklopi u mjeru velikodržavnih ambicija ili ne postoji, prenosi Stav.ba.

U tom kontekstu, Kecmanović se prikazuje kao brižni roditelj koji nikada nije pitao dijete šta želi, ali je uvjeren da zna šta mu je najbolje. Prema njegovom viđenju, Bosna bi bila „funkcionalna“ tek kada bi prestala biti ono što jeste – kada bi se odrekla svoje složenosti, historijskog iskustva i svojih ljudi. Drugim riječima, kada bi sama sebe poništila, tiho i uz formalnu saglasnost.

Paradoks je u tome što upravo oni koji su godinama nastojali Bosni uskratiti dah danas sebe predstavljaju kao autoritete za disanje. Kao da piroman drži predavanje o zaštiti od požara, ili dželat o humanosti. Ipak, Bosna je preživjela sve njihove metode: nasilje, teorije, logore, pa čak i „naučne“ eseje. Uprkos svemu, još uvijek diše – tvrdoglavo i punim plućima.

To disanje smeta jer nije uniformisano. Nije ograničeno na jednu naciju, jednu istinu, jedan mit. To je disanje u kojem se miješaju mirisi kahve i tamjana, zvuk ezana i zvona, svakodnevica i pjesma. Takav prostor guši ideologije koje teže sterilnosti, čistoći i savršeno zatvorenim identitetskim ladicama.

Kecmanovićev problem nije u tome što Bosna ne diše jednom dušom. Njegov problem je što Bosna uopće diše. Što nije nestala. Što nije poslušala. Što je preživjela genocid i time srušila konstrukcije koje su računale na njenu tišinu. Mrtva Bosna bila bi potvrda teorije; živa Bosna ostaje optužnica.

Umorni ton i paternalizam više ne impresioniraju. Vremena su se promijenila. Bosna više ne traži dopuštenje da postoji, niti pravda svoje disanje onima koji su joj decenijama stajali za vratom.

Bosna nije projekat niti eksperiment. Nije greška sistema. Ona nije „jedna duša“ zato što nije grobnica. Bosna je zajednica živih ljudi, a ne spisak neostvarenih snova propalih imperija.

I tu se priča završava. Ne zato što je Kecmanović uvjeren, već zato što to više nije presudno. Bosna će, bez njegovog razumijevanja i uprkos njegovoj nostalgiji, nastaviti da diše.

A starateljstvo? Ono je odavno stvar prošlosti.