OŠTRA PORUKA IZ ŠVEDSKE: Novogodišnja želja s jasnom porukom konstitutivnim narodima

Novogodišnja želja Bosni i Hercegovini za 2026. godinu

(sa dozom sarkazma – jer bez njega više očito ne ide)

Bosna i Hercegovina u 2026. ulazi onako kako je izašla iz 2025. godine: formalno mirna, suštinski paralizirana. Izbori su opet pred nama, reforme su, po ustaljenoj praksi, uvijek „ispred nas“, a odgovornost – kao i do sada – nigdje na vidiku. U takvoj zemlji, novogodišnje želje teško mogu biti optimistične. One mogu biti samo iskrene.

Zato „konstitutivnim“ narodima želim upravo ono što se godinama uporno izbjegava: više istine, više odgovornosti i mnogo više samokritike.

Srbima u Bosni i Hercegovini

Srbima u BiH u 2026. godini želim godinu bez institucionalnog ucjenjivanja države čijim se blokadama vlastite institucije pretvaraju u oruđe protiv same zemlje. BiH je i vaša država. Autoput izgrađen u Bosni i Hercegovini važniji je za vašu djecu od autoputa u Srbiji.

Nakon još jedne godine prijetnji povlačenjem iz zajedničkih organa, ignoriranja odluka Ustavnog suda i selektivnog poštivanja zakona, možda bi bilo osvježavajuće priznati da kriza nije nametnuta – nego proizvedena. Entitet RS se u 2025. godini nije branio boljim životom svojih građana, već konstantnim konfliktom sa „Sarajevom“, „strancima“ i sudijama.

Rezultat je vidljiv: dugovi rastu, mladi odlaze, a politička elita se zaklinje u narod dok mu sistematski prazni budućnost. Patriote su sve bogatije, vladaju iz zlatnih dvoraca, dok su zidovi plača na autobuskim stanicama i ispred humanitarnih organizacija sve duži.

Hrvatima u Bosni i Hercegovini

Hrvatima u BiH u 2026. godini želim da političku ravnopravnost prestanu tražiti isključivo kroz promjene izbornog zakona, dok im demografska realnost nestaje pred očima. HDZ je etnički ispraznio prostore obećavajući nemoguće. Sporazum Cvetković–Maček je historija – vrijeme je da se prestane živjeti u zabludama.

Nakon još jedne godine u kojoj je „legitimno predstavljanje“ bilo važnije od ekonomije, obrazovanja i opstanka povratničkih zajednica, bilo bi pošteno priznati da stalna blokada Federacije nije strategija – nego simptom. Zagreb je i dalje važniji sagovornik od Sarajeva, a Mostar politička metafora cijele zemlje.

U međuvremenu, Hrvati u BiH ostaju taoci politike koja im nudi zaštitu identiteta, ali ne i razlog da ostanu.

Bošnjacima u Bosni i Hercegovini

Bošnjacima u 2026. godini želim da prestanu miješati državu s partijom i patriotizam s lojalnošću političkim liderima. Nakon godine u kojoj su se pozivi na „odbranu BiH“ koristili kao štit od svake kritike, možda je vrijeme da se prizna ono neugodno: institucije se ne urušavaju samo iz Banje Luke ili Mostara, već i iz Sarajeva – tiho, kroz korupciju, nepotizam i političku trgovinu.

Bošnjaci se i dalje predstavljaju kao jedini istinski čuvari države, ali bez snage da se obračunaju s vlastitim političkim promašajima. Moralna prednost bez političke odgovornosti odavno je potrošena valuta. Država se ne brani stalnim pozivanjem na žrtvu, nego nemilosrdnim obračunom s korupcijom – pogotovo kada dolazi „iz naših redova“.

Patriotizam se ne mjeri zastavama, već funkcionalnim institucijama.

Međunarodna zajednica – počasni saučesnik

BiH u 2026. godinu ulazi i s još jednim starim problemom: međunarodnom zajednicom koja zna sve, vidi sve, ali reagira minimalno. I čiji predstavnici primaju enormne plate – za gotovo ništa. Visoki predstavnik postoji, ali mu autoritet važi selektivno. Evropska unija obećava, ali odgađa. Reforme se mjere papirologijom, a ne stvarnim promjenama.

U takvom ambijentu domaće političke elite naučile su jednostavnu lekciju: dovoljno je biti problematičan, ali ne previše – i sve će proći. Floskule tipa „dogovorite se“ odavno više ne prolaze.

Svima zajedno

Svima zajedno u 2026. godini želim da prestanu živjeti u političkom teatru u kojem su narodi stalno ugroženi, a vlasti trajno neodgovorne. Da priznaju da ih ne dijele prošli ratovi, nego sadašnje krađe, kriminal i korupcija.

Bosna i Hercegovina ne ne funkcionira zbog svojih različitosti, već zbog uporne odluke da se ništa suštinski ne promijeni – jer je takozvanim „elitama“ danas med i mlijeko. Ako 2026. ponovo prođe u čekanju „rješenja izvana“ i optuživanju „onih drugih“, tada problem više neće biti politički sistem. Problem će biti društvo koje je pristalo da mu je stagnacija normalno stanje.

Svima bih poželio da u 2026. prestanu glumiti da su taoci historije i priznaju da su taoci vlastitih izbora – ili njihovog izostanka. Da shvate kako ih ne dijele narodi, već zajednički neuspjeh da smijene one koji žive od podjela. I da se, makar simbolično, dogovore oko jedne stvari: da je normalan život važniji od etničke pobjede koja nikada ne dolazi.

Piše: Banjalučanin iz Švedske, Edin Osmačević