Nedavno potpisivanje „Sporazuma iz Meke“, kojim je uspostavljen novi odbrambeni i sigurnosni savez između Pakistana, Saudijske Arabije i Turske, smatra se jednim od najznačajnijih geopolitičkih događaja posljednjih mjeseci. Analitičari ocjenjuju da bi ovaj sporazum mogao imati dugoročne posljedice po sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka, ali i šireg regiona.
Britanski historičar Timothy Ash u svojoj opsežnoj analizi razmatra razloge nastanka ovog saveza, njegov potencijalni utjecaj na regionalne odnose te moguće posljedice po međunarodni poredak.
Prema njegovim navodima, sporazum predviđa klauzulu o uzajamnoj odbrani, intenziviranje vojne saradnje i jačanje koordinacije između država potpisnica, čime se dodatno proširuje ranija sigurnosna saradnja Saudijske Arabije i Pakistana.
Odgovor na promijenjene sigurnosne okolnosti
Ash smatra da je formiranje novog saveza uslijedilo kao odgovor na pogoršanu sigurnosnu situaciju nakon američkih i izraelskih napada na Iran, kao i iranskih odmazdi koje su pogodile područje Perzijskog zaljeva.
„Ovo odražava shvatanje da američka sigurnosna podrška regionu više nije zagarantovana i da regionalne sile moraju istupiti kako bi popunile prazninu“, naglašava britanski historičar.
Prema njegovoj ocjeni, Sjedinjene Američke Države su tokom posljednjeg sukoba prvenstveno djelovale u skladu sa svojim interesima, što je, kako tvrdi, dodatno zakomplikovalo sigurnosne prilike u regiji i ostavilo prostor za nove oblike regionalnog povezivanja.
Simbolika potpisivanja u Meki
Ash ističe da mjesto potpisivanja sporazuma ima snažnu političku i simboličku težinu.
Prve potpisnice sporazuma su tri vodeće sunitske države, dok se kao mogući naredni član sve češće spominje Egipat.
„Ovo je poruka da moćne sunitske države neće skrštenih ruku gledati kako akcije ekstremista u Iranu i Izraelu ugrožavaju mir i sigurnost. Spremne su djelovati, iako se primarno radi o defanzivnoj organizaciji usmjerenoj na odvraćanje napada“, pojašnjava Ash.
Dodaje da bi eventualni napad na jednu članicu saveza mogao značiti odgovor cijelog bloka, što značajno mijenja dosadašnji sigurnosni okvir u regiji.
Šta svaka država donosi savezu
U analizi se posebno razmatra doprinos svake od država potpisnica.
Saudijska Arabija raspolaže snažnim finansijskim kapacitetima, velikim energetskim resursima i značajnim političkim utjecajem u islamskom svijetu, zahvaljujući činjenici da se na njenoj teritoriji nalaze Meka i Medina.
Pakistan u savez unosi nuklearni potencijal, brojnu vojsku i dugogodišnje iskustvo svojih oružanih snaga.
Turska, s druge strane, raspolaže vojskom organiziranom prema NATO standardima, razvijenom odbrambenom industrijom i proizvodnim kapacitetima u oblasti savremenog naoružanja, posebno bespilotnih letjelica.
Ash smatra da bi kombinacija saudijskog kapitala i tursko-pakistanskih vojnih kapaciteta mogla značajno povećati utjecaj ovog saveza.
„Turski i pakistanski vojni kapaciteti, pojačani saudijskim finansiranjem, mogli bi promijeniti pravila igre ne samo za ove tri sile, već i za širu regiju“, ističe Ash.
Brojni izazovi pred novim blokom
Iako sporazum otvara prostor za intenzivniju saradnju, njegovu provedbu mogli bi pratiti brojni izazovi.
Među njima se posebno izdvajaju dugogodišnje tenzije između Pakistana i Indije, kao i sigurnosna situacija u Jemenu.
Prema Ashovoj procjeni, Turska i Pakistan mogli bi pružati odbrambenu podršku Saudijskoj Arabiji u slučaju novih napada jemenskih Huta, prvenstveno kroz pomorske snage, protivzračnu odbranu i bespilotne sisteme.
Istovremeno smatra da je direktno uključivanje njihovih kopnenih snaga u eventualne sukobe malo vjerovatno.
Mogućnost daljnjeg širenja saradnje
Analiza ukazuje i na mogućnost proširenja saradnje izvan isključivo vojnog sektora.
Među potencijalnim zajedničkim projektima navodi se saudijsko finansiranje turskih aktivnosti usmjerenih na stabilizaciju Sirije i Libana.
Ash također smatra da bi ove tri države, zajedno s Egiptom, mogle imati određenu ulogu u budućim sigurnosnim aranžmanima predviđenim planovima za poslijeratnu Gazu.
Prema njegovom mišljenju, novi sporazum potvrđuje trend prema kojem regionalne sile sve više preuzimaju odgovornost za sigurnost vlastitog okruženja, dok se uloga Sjedinjenih Američkih Država postepeno mijenja.
Dodaje da bi slični modeli regionalne sigurnosne saradnje mogli u budućnosti biti razvijeni i u drugim dijelovima svijeta.
Vašington pozdravio sporazum
Zanimljivo je da je sporazum naišao na pozitivan prijem u Vašingtonu.
Prema Ashovoj ocjeni, američka administracija u njemu vidi mogućnost da dio sigurnosnog tereta u regiji preuzmu regionalni partneri, nakon decenija direktnog američkog angažmana na Bliskom istoku.
„Značajno je da lideri sve tri zemlje potpisnice imaju dobre lične odnose s Trampom, koji u njima vidi one koji rješavaju probleme, a ne same probleme“, zaključuje Ash.