data-nosnippet>
Hamza Ražnatović Macbeth: Od “Ratko Mladić mi je bio komandant” do borbe za ovisnike i tiho povlačenje iz javnosti
Kultni sarajevski muzičar Hamza Ražnatović, poznat kao Macbeth iz grupe Maze, nakon dugogodišnjeg povlačenja iz javnosti pojavio se u podcastu gdje je otvoreno govorio o svojoj prošlosti, ratu, ovisnosti, vjeri i životnom zaokretu koji ga je odveo u rad sa zavisnicima od droga.
U razgovoru je, između ostalog, kazao i da mu je tokom rata komandant bio Ratko Mladić – danas pravosnažno osuđen za genocid i ratne zločine – te objasnio da je upravo rat za njega bio dokaz koliko je sve “u glavi” kada je riječ o ovisnosti.
Rat i droga: “U ratu sam shvatio da je sve u glavi”
Ražnatović je otvoreno priznao da je imao dodira s narkoticima prije rata, ali da je u ratnim uslovima shvatio da se od ovisnosti može “skinuti” bez terapija i zamjenskih supstanci.
„U ratu sam skontao da u stvari ne treba ništa da bi se skinuo. Nema – odjednom nema, i niko nema nikakvih problema. Nema plana B, nemaš gdje uzeti. Rat mi je bio dokaz da se može“, ispričao je.
Govoreći o ratnim godinama, spomenuo je i da je bio u jedinicama u kojima je, kako kaže, komandant bio Ratko Mladić, ali je fokus njegovog svjedočenja bio na ličnoj borbi, ovisnosti i tome kako su te okolnosti kasnije uticale da se posveti drugima.
Od rock’n’rolla do centra za odvikavanje: “Ljubav je ta stvar”
Prijelomni trenutak dogodio se kada je, nakon serije uspješnih koncerata i turneja, odlučio da se povuče iz muzike i krene u potpuno drugom pravcu – osnivanje centra za odvikavanje od droge.
Priča je počela pozivom da pomogne promociji zamišljenog “centra za borbu protiv ovisnosti”, ali se taj projekat u hodu pretvorio u njegovu ličnu misiju.
„Dvojica gitarista iz moje ekipe umrla su od heroina. Znao sam kroz šta prolaze ti ljudi. Odrekli smo se para s turneje da se napravi centar, da ljudi ne moraju mijenjati vjeru da bi se liječili, da imaju mjesto ovdje, u Sarajevu“, kaže Hamza.
Kada su shvatili da je u Smolući kod Lukavca već postojao polunapušteni centar, bez osoblja i aktivnosti, prenijeli su sredstva i energiju upravo tamo. Kasnije se u priču uključila i Islamska zajednica, a centar je preuzeo imam Šekib Čokić, koji je, kako Hamza kaže, “za kratko vrijeme sve podigao na noge”.
No, promjene kadrova opet su sve preokrenule – dio korisnika napustio je Smoluću i došao u Sarajevo, gdje je počela nova faza.
Život sa šesnaest ovisnika u jednoj hladnoj prostoriji
Hamza opisuje kako je s grupom ovisnika praktično živio pod istim krovom u jednoj neuslovnoj prostoriji uz jednu sarajevsku džamiju:
„Četiri mjeseca sam bio s njima u istoj prostoriji. Nema krova, samo ploča. Njih šesnaest. Žena mi dolazila, dijete malo… To je bila naša svakodnevnica.“
Naglašava da su u centru insistirali na dva principa:
– liječenje je potpuno besplatno
– ništa se ne može unijeti u centar
„Roditelji su sve prošli. Mi znamo kroz šta su oni. Te ljude treba tretirati s ljubavlju, ne represijom. To je nečije dijete. Svi smo mi pravili gluposti. Njih može spasiti samo to da vide da ih neko još uvijek vidi kao ljude.“
“Treba sve pobiti” – pa se vratilo na vlastita vrata
Hamza kaže da je kroz rad s ovisnicima čuo i najokrutnije rečenice:
„Bilo je ozbiljnih ljudi koji su govorili: ‘Treba to sve pobiti.’ Znam za jednog od njih, danas mu je sin u tom problemu. Jezik je nezgodan, nekad ti se sve vrati.“
Naglašava da upravo takvi slučajevi pokazuju da je ovisnost društveni, a ne tuđi problem, te da zajednica ima obavezu da pokuša pomoći, umjesto da se pravi da problem ne postoji.
Sukob sa sistemom: Inspekcije, grantovi i momci vraćeni na ulicu
Nakon što je centar preseljen u veću zgradu u Ilijašu, uređene su sobe i nabavljeni kreveti za tridesetak momaka – donacijama, “na ruke”, vojni kreveti, pomoć dobrih ljudi.
Ubrzo, priča dobija gorku dimenziju: dolazi federalna inspekcija rada i, zbog formalnih razloga, petnaestak štićenika praktično vraća na ulicu.
„Kažu – ne može spavati na spratu, šta ako padne s kreveta. Ja im kažem: ovi ljudi spavaju po limenim krovovima, pod mostovima, drže se noktom za zgradu, i ništa im nije. I vi sad brinete hoće li pasti s kreveta? I istjeraju ih. To je država uradila, za njihovo ‘dobro’.“
U jednom trenutku, odlučuje se i za ulazak u politiku – isključivo, kako sam kaže, da bi centar ušao u budžet.
Centar je potom dobio oko 100.000 KM godišnje grant sredstava, dok je, prema njegovim tvrdnjama, drugi sličan projekat, za isti broj korisnika, dobijao milione.
„Kad mi je istekao mandat – grant je ukinut. Onaj centar koji me prvo nagovorio dobio je 4,3 miliona za isti kapacitet. Nama su tih 100 hiljada ukinuli. Time su poslali poruku: opet 15 ljudi na ulici.“
Statistika koja se skriva i “specijalni rat” protiv omladine
Ražnatović navodi da su, prema procjenama stranih organizacija, zvanične brojke o broju ovisnika daleko ispod stvarnog stanja.
„Kažu da je stvarni broj ovisnika puta sedam od onoga što se vodi. Kod nas je bilo oko dvije hiljade ljudi koji su hodali po tretmanima, a to se sve krije. Nemoj pitati, nemoj o tome pričati.“
Za njega, masovna dostupnost droga i šutnja institucija izgledaju kao planirano slabljenje najvitalnijeg dijela društva – mladih.
„Omladina je prva koja može stati u odbranu bilo čega. Ako njih umrtviš – dobio si šta hoćeš.“
Muzika: od 40 bendova u Sarajevu do današnjeg vakuma
U drugom dijelu razgovora, Hamza se prisjećao muzičkih početaka i vremena kada je Sarajevo imalo živu rock-scenu.
Prvi koncert su, kaže, svirali 1986. godine ispod škole na Alipašinom, već sa autorskim pjesmama. Kasnije su pobijedili na festivalu demo bendova na kojem je učestvovalo čak 40 mladih sarajevskih sastava.
„Danas u BiH nema 40 bendova. Tad je bilo 40 samo u jednom takmičenju. Svi smo svirali svoje pjesme. Ja nikad u životu nisam odsvirao tuđu pjesmu na nastupu. Ako si došao rad mene, slušaš mene, a ne da te zabavljam tuđim hitovima.“
Internet, tranzicija i promjene u medijima, smatra, doprinijeli su da se ta scena ugasi, a novi klinci radije posežu za obradama nego za vlastitim stvarima.
“Najveće bogatstvo su ljudi koji su se izvukli”
Na kraju, dok govori o današnjem životu, Hamza naglašava da mu je najveće bogatstvo gledati ljude koji su nekad “spavali pod mostom”, a danas vode normalan život:
„To su sad ostvareni ljudi. Imaju posao, porodicu, djecu. Voze auto, kupili stan. A lako je moglo biti drugačije. I često jeste bilo drugačije, nažalost. Ali svaki čovjek koji se izvuče – to je najveći uspjeh.“
Centar u kojem je počeo raditi i dalje postoji i, kako kaže, vode ga momci koji su i sami prošli kroz pakao ovisnosti. Besplatan je, samoodrživ koliko može biti, i zasniva se na ljubavi, disciplini i vjeri kao stubovima oporavka.