data-nosnippet>
Dok predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump tvrdi da postoje naznake unutrašnjih podjela u iranskom vrhu, jedan čovjek ubrzano gradi utjecaj i pozicionira se kao ključna figura moći – brigadni general Ahmad Vahidi.
Prema pisanju Newsweeka, njegov nagli uspon mogao bi imati presudan utjecaj kako na vojna dešavanja, tako i na diplomatske procese. Upravo zbog toga, riječ je o scenariju koji u Washingtonu ne dočekuju s odobravanjem.
Vahidi je nedavno imenovan za komandanta Iranske revolucionarne garde, nakon ubistva prethodnog komandanta Mohamad Pakpura. Ovim imenovanjem dodatno je učvrstio svoju poziciju unutar sigurnosnog aparata Irana i postao jedna od najutjecajnijih figura u zemlji.
Njegova dugogodišnja karijera svjedoči o snažnom političkom i vojnom zaleđu. Obavljao je funkcije ministra unutrašnjih poslova i ministra odbrane, bio zamjenik komandanta IRGC-a, te jedan od osnivača elitnih snaga Kuds, koje je kasnije predvodio general Kasem Sulejmani.
Analitičari smatraju da Vahidi već sada ima ključnu ulogu u donošenju strateških odluka unutar sistema vlasti.
„On je čovjek koji trenutno vuče konce“, ocijenio je Kamran Bokari, stručnjak za Bliski istok.
Važno je naglasiti da je Vahidi godinama pod sankcijama zapadnih zemalja. Još 2007. godine Interpol je raspisao potjernicu za njim zbog navodne povezanosti s napadom u Argentini 1994. godine. Uprkos tome, njegova politička i vojna karijera u Iranu nastavila je uzlaznom putanjom.
U trenutku kada se Iran suočava s ozbiljnim sigurnosnim izazovima, Vahidi, prema ocjenama stručnjaka, dodatno konsoliduje moć i jača svoj utjecaj unutar državnog aparata.
Stručnjaci upozoravaju da bi njegov rastući utjecaj mogao dodatno zakomplikovati odnose između Teherana i Washingtona. Kao tvrdolinijaš, Vahidi ne pokazuje spremnost na kompromis u ključnim pitanjima, uključujući nuklearni program i kontrolu Ormuski moreuza.
Ipak, analitičari ističu da Vahidi nije jedini faktor u raspodjeli moći u Iranu. Politički sistem funkcioniše kroz kompleksnu mrežu podijeljenog utjecaja između vojnih i civilnih struktura.
Uprkos spekulacijama o unutrašnjim podjelama, procjene ukazuju da vanjski pritisci i prijetnje zapravo doprinose većem stepenu jedinstva unutar iranskog rukovodstva, što dodatno otežava predviđanja o eventualnim promjenama na vrhu vlasti.