Američko-izraelski zračni udari posljednjih dana potresaju ključne gradove u Iran, uključujući područja povezana s političkim vodstvom i vojnom infrastrukturom. Ipak, brojni vojni analitičari upozoravaju da se država poput Irana ne može slomiti isključivo zračnim napadima.
Zbog toga se, prema pisanju više američkih medija, u administraciji predsjednika Donald Trump navodno razmatra i druga strategija. Jedna od opcija o kojoj se govori jeste mogućnost jačanja unutrašnjeg pritiska na vlast u Teheranu kroz podršku pojedinim etničkim manjinama, među kojima se posebno spominje kurdska populacija.
Prema tim navodima, američki zvaničnici navodno razgovaraju s predstavnicima kurdskih političkih i vojnih struktura, s idejom da bi eventualna pobuna unutar zemlje mogla otvoriti dodatni front protiv iranskih vlasti.
Mnoge etničke zajednice u pograničnim područjima
Kurdi, međutim, nisu jedina manjina u Iranu. U brojnim provincijama, posebno na periferiji zemlje, žive različite etničke zajednice koje su kroz historiju često bile politički osjetljive.
– Iranske provincije, periferija zemlje, dom su raznolikih i historijski „nemirnih“ etničkih skupina – objašnjava autorica iz britanskog istraživačkog centra Royal United Services Institute Burcu Özçelik.
Iako većinu stanovništva čine Perzijanci, u Iranu žive i velike azerbejdžanske i kurdske zajednice, kao i Luri, Arapi, Baluči i Turkmeni. Mnoge od tih grupa naseljene su u pograničnim regijama koje su važne zbog trgovinskih ruta, energetskih koridora i često i krijumčarskih puteva.
– Režim već dugo iskorištava strahove od raspada Irana kako bi mobilizirao lojalnost, suzbio neslaganje i odupro se vanjskom miješanju. Pokušat će to učiniti ponovo, ali ovaj bi put sposobnost centralne vlasti da zadrži kontrolu nad periferijama mogla biti znatno oslabljena – tumači Özçelik.
Gradovi koji su nakratko izmakli kontroli vlasti
Napetosti unutar zemlje nisu nova pojava. Prije nekoliko mjeseci, protesti izazvani ekonomskim teškoćama prerasli su u masovna okupljanja u više gradova.
U jednom trenutku dva grada – Abdanan i Malekšahi – nakratko su se našla pod kontrolom demonstranata.
Abdanan se nalazi u zapadnoj provinciji Ilam, nedaleko od granice s Irakom, dok je Malekšahi udaljen oko stotinu kilometara. U oba grada većinsko stanovništvo čine Kurdi i Luri. Sukobi su izbili tokom sprovoda Faresa Aghe Mohamadija, a lokalni izvještaji navode da su se u jednom trenutku pojedini policajci pridružili demonstrantima.
Kurdsko pitanje i političke podjele
Kurdi u Iranu nikada nisu dobili autonomiju koja im je bila obećavana uoči Islamske revolucije 1979. godine. Zbog toga su pojedine kurdske organizacije tokom decenija vodile oružanu borbu protiv centralnih vlasti.
Ipak, politička slika nije jednostavna. Nisu svi Kurdi protiv režima u Teheranu. Kao primjer često se navodi ajatolah Alireza Arafi, član najviših državnih struktura, koji potječe iz plemena Lak, zajednice šiitskih Kurda.
Većina iranskih Kurda živi na sjeverozapadu zemlje, području koje se često naziva Rojhilat. Prema nekim procjenama, američka administracija računa na to da bi obećanje šire autonomije moglo motivirati hiljade boraca da krenu u sukob s Iranska revolucionarna garda.
Pakt potpisan neposredno prije napada
Zanimljivo je da je svega šest dana prije početka američko-izraelskih zračnih udara u Erbil potpisan sporazum o formiranju Koalicije političkih snaga iranskog Kurdistana.
U toj inicijativi našle su se grupe koje su decenijama bile ideološki podijeljene – od marksističko-lenjinističkog PJAK-a do konzervativnog PDKI-ja i islamističkog Kabata.
Ipak, analitičari upozoravaju da čak i u slučaju oružanog sukoba kurdske milicije imaju ograničene kapacitete. Njihova snaga tradicionalno leži u gerilskom ratovanju u planinskim područjima, dok nemaju potrebne resurse za kontrolu velikih gradova niti za vođenje klasičnih oklopnih operacija.
Mogući nemiri i u drugim regijama
Mogući centri pobune ne nalaze se samo na sjeverozapadu zemlje. Provincije Sistan i Balučistan, uz granicu s Pakistan, također se smatraju potencijalno osjetljivim područjima.
Riječ je o strateški važnim regijama koje su godinama zapostavljene i ekonomski nerazvijene. Tamo djeluju i militantne sunitske frakcije, što dodatno povećava sigurnosne rizike u slučaju šire destabilizacije.
Prema ocjeni Özçelik, ključni faktor bit će stabilnost političke elite u Teheranu.
Ako vojni udari dovedu do „fragmentacije elite“, upozorava ona, moguće je stvaranje pobunjeničkih „džepova“, rast ilegalnih ekonomskih aktivnosti i slabljenje državne kontrole nad teritorijom.
Drugim riječima, ukoliko centralna vlast izgubi monopol nad upotrebom sile, postoji mogućnost da se kontrola nad pojedinim dijelovima zemlje ozbiljno oslabi.