Kompanija Aluminij Industries, koja djeluje u okviru M.T. Abraham Grupe u vlasništvu Amira Grossa Kabirija, potpisala je dugoročni ugovor sa albanskim Albgasom. Riječ je o aranžmanu koji uključuje isporuku ukapljenog prirodnog plina putem kompanije Aktor LNG USA, a procijenjena vrijednost ugovora dostiže oko šest milijardi eura.
Prema dostupnim informacijama, planirano je da se za potrebe ove grupacije godišnje osiguravaju značajne količine plina, uz oslanjanje na novo energetsko čvorište u Albaniji koje razvija tamošnje Ministarstvo infrastrukture i energetike.
Ovaj potez dolazi u trenutku kada Bosna i Hercegovina još uvijek nema osigurane dugoročne kapacitete za uvoz ukapljenog plina, posebno preko LNG terminala na Krku, čiji su kapaciteti već rezervisani za naredne godine. Uprkos ranijim planovima i zakonodavnim pretpostavkama za realizaciju projekta Južne interkonekcije, konkretni pomaci na tom planu izostaju.
U tom kontekstu, Kabirijev potez otvara novo pitanje – da li privatni aranžmani preuzimaju ulogu koju je trebala imati državna strategija?
Podsjetimo, Hrvatska je u ranijim pregovorima tražila dugoročnu obavezu otkupa velikih količina plina, što u tom trenutku nije bilo moguće osigurati. Upravo u tom prostoru sada se pojavljuje alternativni model nabavke energenata, koji dolazi kroz privatne i međunarodne ugovore.
Kabiri se i ranije povezivao s projektom Južne interkonekcije, posebno kroz javne nastupe na međunarodnim skupovima i sajmovima, gdje je isticao značaj plinske infrastrukture za industrijski razvoj. Nakon potpisivanja memoranduma u Sjedinjenim Američkim Državama, najavio je ambiciju da njegova kompanija postane ključni uvoznik američkog plina u Bosni i Hercegovini.
Najnoviji ugovor dodatno učvršćuje tu poziciju, posebno u kontekstu planirane izgradnje plinske elektrane u Mostaru, za čije bi potrebe upravo ove količine plina mogle biti korištene.
Time se otvara šira slika energetskog sistema. Kontrola nad izvorom snabdijevanja, ali i nad infrastrukturom, može imati dugoročne posljedice po tržište i stabilnost snabdijevanja. U slučaju da se ključni projekti realizuju uz oslonac na privatne kanale, postavlja se pitanje uloge institucija i strateškog upravljanja sektorom energije.
Stručnjaci već duže upozoravaju da energetska sigurnost nije samo ekonomsko, već i političko pitanje. Ko upravlja tokovima energenata, u velikoj mjeri utiče i na ukupnu stabilnost sistema.
Zbog toga se sve češće postavlja dilema – da li Bosna i Hercegovina razvija vlastitu strategiju ili se ključni potezi povlače izvan institucionalnog okvira.